Piše: Jelena Svirčić

Na nedavno održanoj konferenciji “Radnopravnost 2017. – Radno okruženje ponosno na raznolikost” sudjelovali su predstavnici/e britanskog sindikata Unite the Union koji su podijelili svoja iskustva i govorili o najboljim praksama koje provode s ciljem zaštite te promicanja prava LGBTI radnika/ca. Unite the Union snažan je sindikat koji broji 1.42 milijuna članova/ica i velika su politička snaga u Britaniji, a njihov posjet Zagrebu bio je odlična prilika za razgovor s nekima od njihovih aktivista/ica.

Ovom prigodom razgovarali smo s Philom Jonesom iz  Nacionalnog LGBT odbora Unite-a  (na slici dolje) i Carolyn Simpson – regionalnom dužnosnicom za ravnopravnost i žene za London i istočnu regiju (na slici gore).

Na čelu ste Nacionalnog LGBT odbora unutar Unite sindikata. Na koji način funkcionirate?

PJ: Svi radimo u različitim industrijama, ali svima nam je zajedničko da dolazimo iz LGBT zajednice. Istovremeno koristimo moć sindikata kako bi proširili poruku o jednakosti i jednako pravo svih na sretan i otvoren život i moć LGBT zajednice koja je relativno velika. Imamo članova iz LGBT zajednice u svakom industrijskom sektoru tako da možemo koristiti te ljude da proširimo industrijsku strategiju sindikata na sve jer su naši problemi na radnom mjestu isti kao i kod svih drugih uz dodatak diskriminacije na osnovi seksualne orijentacije.

Da li zbog takvih aktivnosti primjećujete povećanje LBGT članstva unutar sindikata?

PJ: To je upravo ono što želimo postići i postižemo. Stvar sa LGBT ljudima je da moraš nekako započeti s identifikacijom jer ne hodamo uokolo s natpisom Ja sam gej muškarac. Tako da imamo veliki problem s tim da  ljudi počnu otkrivati sami sebe i sami kažu da su gej, lezbijka ili trans* osoba. Moramo ohrabriti ljude unutar zajednice da imaju to samopouzdanje da kažu tko su i da žele živjeti svoj život otvoreno i bez skrivanja.

S obzirom da ste industrijski, dominantno muški sindikat, to sigurno dodatno otežava situaciju na terenu?

PJ: Ovisno o sektoru. Ako si u financijskom ili obrazovnom sektoru, situacija je puno lakša, ali ako dolaziš iz industrije čelika ili građevine koje su dominantno muške  i mačo sredine, onda je situacija jako teška.

Na koji način se borite s njihovim predrasudama?

PJ: Edukacijom. Odlazimo na radna mjesta i govorimo vaša borba je i naša borba. Film Pride je pravi primjer toga. Velški rudari nisu ništa znali o londonskoj gej zajednici niti su mislili da imaju išta zajedničko s njima, dok nisu shvatili da ipak imaju nešto zajedničko – borbu s državom za svoja prava, prepoznavanje i svakako iskustvo koje je gej zajednica imala i s kojim je mogla pomoći njima i njihovoj borbi. Edukacija je ključna kako bi ljudi shvatili je da je naša borba i vaša borba.

Na taj način se istovremeno mogu i osnažiti LGBT ljudi koji su i dalje u ormaru?

PJ: Osnaženje je ključno da bi se moglo doći do toga da netko kaže: Da, ja sam građevinski radnik i ja sam gej. Ipak, ne može se reći da ne dolazi do napretka, bez obzira koliko sporo i o kojem se sektoru radi – doći ćemo do točke gdje će se ljudi osjećati ugodno biti ono što jesu. Još osamdesetih se nitko nije usudio reći da je gej do trenutne situacije kad to postaje sve manje važno. Da bi došli do toga gdje smo danas, bilo je potrebno vrijeme i stalni napori, ali stvari su se promijenile koliko god i dalje nisu savršene.

Na čemu trenutno radite, što vam je fokus kad je riječ o pravima LGBT radnika?

PJ: Trenutno radimo na velikom problemu kojeg imamo u Britaniji, a to je nešto što se zove survival pensions odnosno pravo na mirovinu bračnog druga. Ako ste u heteroseksualnom braku i ako jedan od bračnih drugova koji radi umre, preživjeli suprug ili supruga ima pravo na punu penziju, ovisno o danu kad je preminuli počeo raditi. S druge strane, ako ste u istospolnom braku, penzija se neće odnositi na vrijeme od početka rada nego od 2010. godine kad su zakonom dopušteni istospolni brakovi i civilno partnerstvo. Kampanja koju smo pokrenuli ima namjeru mijenjanja takvog diskriminatornog zakona, a dok čekamo da se zakon promijeni, lobiramo kod pojedinačnih kompanija i pokušavamo ih uvjeriti da promijene svoje politike, ne iz zakonske obveze već jer je to moralno ispravno!

Kakve su reakcije, nazovimo ga, klasičnog, industrijskog dijela sindikata na sve vaše akcije i aktivnosti koje su prilično široke i tiču se raznih manjinskih skupina? Da li se protive da koristite njihove resurse za nešto što ih se, uvjetno rečeno, direktno ne tiče?

PJ: Stvarno mali broj član/ica sindikata postavlja to pitanje jer ih je jako puno usvojilo mišljenje da je ovo što radimo ispravno. Vjerujemo u jednakost i jednake plaće za jednake poslove bez obzira odakle dolazimo, da li smo muškarac ili žena, bjelkinja ili crnkinja, osoba s invaliditetom ili  trans identiteta. Svi zaslužujemo pravo da živimo život onakvi kakvi jesmo i svi imamo pravo na jednaku šansu u životu.

Na koji način prikupljate podatke o stvarnim potrebama svog članstva, kao i podatke o stvarnom broju LGBT osoba unutar sindikata?

PJ: Podaci koje imamo o LGBT zajednici unutar sindikata su loši i netočni jer povijesno nikad nismo postavljali to pitanje do prije tek nekoliko godina. Imamo 1,4 milijuna članova i to milijun učlanjenih prije nego smo počeli postavljati to pitanje! Jako je bitno detektirati probleme unutar zajednice kako bi mogli dobro adresirati naše kampanje i uz anonimne ankete, radimo to na sve načine na koje možemo. Tako je npr. Nacionalni LGBT odbor sastavljen samo od LGBT osoba, ne možeš biti član/ica odbora ako se ne identificiraš kao dio zajednice. Isto je i sa ženskim odborima u kojima ne mogu sjediti muškarci. U takvom sigurnom prostoru možemo otvoreno razgovarati o svemu što nas muči i što se događa. Prihvaćamo i pozicije da netko nije ok s tim da izađe iz ormara, ali svejedno pristajemo boriti se u njegovo/njezino ime, istovremeno propitujući zašto netko ne može izaći iz ormara i biti ono što jest, ali i razumijemo kad to nije moguće iz bilo kojeg razloga.

Regionalna ste dužnosnica za ravnopravnost i žene za London i istočnu regiju. Možete li usporediti stanje ženskih radničkih prava danas i prije npr. deset godina?

CS: Deset godina je možda premali vremenski period za komparaciju, ali svakako danas imamo više žena na radnom mjestu, uz  istovremeno smanjivanje njihovih radnih prava. Žene su češće od muškaraca u raznim prekarnim statusima, ugovorima na pola radnog vremena uz nemogućnost dobivanja stalnog ugovora. Narasla su roditeljska prava, ali žene i dalje nose najveći teret nesigurnog, prekarnog rada i naravno njegovateljskih poslova. Populacija je sve starija i žene su te koje se brinu za svoje ostarjele roditelje i istovremeno za djecu koja rastu. Tako da je teško reći da je došlo do nekog velikog pomaka u ženskim radničkim pravima.

U zadnje vrijeme na globalnoj razini dolazi do sve većeg pritiska na smanjivanje reproduktivnih prava i ograničavanja prava na pobačaj. Da li su vam i reproduktivna prava u fokusu?

CS: Da budem potpuno iskrena, dosta mi je muškaraca i njihovog govorenja što da radimo sa svojim reproduktivnim organima. Potpredsjednica sam Abortion Rights UK i stalno radimo kampanje kako bi održali pravo na dostupan i siguran i pobačaj u Velikoj Britaniji. Istovremeno našim sestrama u Sjevernoj Irskoj je to pravo onemogućeno i to nam je također u fokusu kampanji koje radimo. Problem je što su pro-choice organizacije neprofitne, male i siromašne dok su pro-life, financirane od strane američkih kršćanskih fundamentalista, pune novca s kojim mogu organizirati čuda. Mi to nemamo i najčešće se sve svede na grupu od tridesetak aktivista s transparentima koji viču mi smo u pravu. Ipak, u Britaniji postoji dosta jak društveni konsenzus oko važnosti održavanja pristupa pobačaju dostupnim i sigurnim i mislim da neke ankete govore da 89 posto građana podržava pravo žena na izbor. Također, zakon koji regulira ovo pitanje ima dosta snažno pravno uporište i jedan je od rijetkih zakona u VB koji nema niti jedan amandman.

S obzirom da ste industrijski sindikat, pretpostavljam da imate puno manji broj žena u svom članstvu?

CS: Industrijski sindikati su tradicionalno dominantno muški, zbog čega naše članstvo ima samo 32 posto žena. Problem s kojim se suočavamo je činjenica da su žene većinom slabije plaćene od muškaraca i ne mogu si tako lako priuštiti 40 funti mjesečno koliko je potrebno za mjesečnu članarinu.

Nemate neki mehanizam pozitivne diskriminacije po tom pitanju?

CS: Kako bi privukli veći broj žena da se uključe u rad sindikata, relativno nedavno uveli smo mogućnost smanjenih članarina za one koje su slabije plaćene. Ove su mjere upućene baš ženama iako se ne odnose samo na njih. Na taj smo način privukli na tisuće žena koje dosad nisu imale svoj glas i sad ga kroz članstvo u sindikatu napokon imaju. Također, imamo i program potpore našim brojnim članicama iz istočne Europe kojima engleski nije prvi jezik i koje trebaju pomoć da ga nauče jer ga neće naučiti na svojem radnom mjestu (ako ga uopće nađu) jer se većinom radi o slabo plaćenim poslovima poput čišćenja po hotelima gdje uopće ne razgovaraju ni s kim cijeli dan. Kako da uopće nauče jezik kad jedino što im treba od komunikacije da bi radile svoj posao je da znaju reći dobro jutro i dobar dan.

Kako se nosite sa seksizmom unutar sindikata i seksualnim zlostavljanjem na radnom mjestu?

CS: Nastojimo ga uočiti i eliminirati na način da stvaramo i implementiramo politike koje će poništiti takva ponašanja. U današnje vrijeme puno češće se prijavljuju takve situacije, ali to i dalje, nažalost, ovisi o sektoru u kojem radiš. Ako si u građevinskom sektoru i prijaviš seksualno zlostavljanje, najčešći odgovor koji dobiješ je – a što si uopće očekivala? Ako radiš u nekom drugom manje dominantno muškom sektoru, veće su šanse za fer procedurom prijave i saslušanja. Seksualno zlostavljanje na radnom mjestu i dalje je prilično raširena pojava, ali i dalje se borimo protiv toga uz konstantno ponavljanje da takvo ponašanje nije prihvatljivo. I rekla bih da se stanje zapravo popravlja.

I za kraj, koliko su sindikati u VB zaista moćna politička snaga?

CS: U Britaniji su sindikati oduvijek moćna politička snaga, mi smo ti koji smo uspostavili Laburističku stranku da bude naš politički glas. Neki dijelovi Laburističke stranke su se pokušali odmaknuti od toga, ali sindikat to nije dopustio jer nismo mi njihov politički glas nego oni naš. Kao i svemu, imao podjelu na desne i lijeve sindikate i mi smo, očigledno, lijevi sindikat zbog čega smo podržavali i podržavamo Jeremya Corbyna i njegovo odmicanje od New Labour ideja bivšeg predsjednika stranke Tonya Blaira. Zbog uzleta Nove ljevice i Corbyna, dio sindikata se osjeća izdanima i zapravo je situacija trenutno takva da nas istovremeno očekuju dvije borbe. Jedna su nadolazeći parlamentarni izbori, a druga izbor za novog generalnog sekretara našeg sindikata. Ukoliko ne pobijedi naš kandidat, očekuje nas povratak na blairizam, što bi za sindikat i općenito radništvo bila jako loša vijest.