Piše: Antonela Marušić, Crol.hr

Zanima li vas diskriminiraju li vas poslodavci i nadređeni na osnovi rodnog izražavanja i/ili spolne orijentacije te koje su vam zakonske i pravne mjere na raspolaganju, slobodno se obratite zagrebačkoj odvjetnici Bojani Ivanišević, pravnoj stručnjakinji i savjetnici projekta “LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu”.

Naime, u budućim mjesecima, pa sve do završetka ovog projekta sredinom iduće godine, moguće je dobiti besplatno pravno savjetovanje preko obrasca na stranici projekta, a za odgovore je zadužena upravo odvjetnica Ivanišević s kojom u intervjuu koji slijedi razgovaramo o svim ovim temama.

Svojevremeno ste pravno zastupali osobu koja je prva uspjela izboriti pravo na upis promjene spola u osobnim dokumentima i premda ste dobivali godinama negativno izvješće Nacionalnog zdravstvenog vijeća na kraju ste uspjeli izboriti pozitivnu odluku Ustavnog suda. Bila je to povijesna pobjeda za hrvatske trans* osobe, znak da je došlo vrijeme za promjenu sudske prakse u ovim i sličnim pitanjima. Kako ste se zainteresirali za teme diskriminacije LGBTIQ osoba?
– Odvjetnica sam 15 godina, slučajevi vezani za diskriminaciju LGBT osoba počeli su me zanimati jer sam dobila dojam da imaju smisla, i kad uspijete dobiti slučaj, ali i kad se to ne dogodi jer tada nešto naučite, idete dalje i trudite se da sljedeći put budete nekoliko koraka naprijed. Kad se pojavio Zakon o suzbijanju diskriminacije meni je postao izazov baviti se ovakvim slučajevima općenito, a sa problematikom transrodnih osoba sam se upoznala nakon što me kontaktirala mama jedne transrodne osobe koja je već nekoliko godina vodila upravni postupak povodom zahtjeva njenog maloljetnog djeteta za promjenom upisa spola.

S obzirom da je bila odbijana više puta, preuzela sam zastupanje, počela sam se informirati o svemu i zaključila sam da se mimo sve te procedure probamo obratiti direktno Ustavnom sudu. Nakon dvije godine čekanja, Ustavni sud je donio jednu korektnu odluku u našu korist. U to smo vrijeme zagovarali promjenu zakonodavstva, tvrdili smo da netko ne mora operacijom promijeniti spol da bi imao pravo dobiti mogućnost upisa promjene spola u osobnim dokumentima, već da je dovoljno dokazati da živi u drugoj rodnoj ulozi. Medicinski stručnjaci su poduprli zahtjeve te majke i za vrijeme ministra Arsena Bauka izmijenjen jeZakon o državnim maticama.

Dekanica zabranila predavanje o LGBTI ravnopravnosti na radnom mjestu zbog nemogućnosti osiguranja

Zakon ima još nedostataka, ali je u bitnom promijenio mogućnost promjene upisa spola u matičnim knjigama, dakle više nije uvjet operacija! Loše je to što i dalje Nacionalno zdravstveno vijeće, tijelo koje inače formirano u slučaju elementarnih nepogoda ili epidemija, daje mišljenje o promjeni spola. Mislim da će nam predstojati daljnja borba da se utjecaj tog Vijeća umanji u takvim slučajevima. Ono nije upravno tijelo i ne donosi akte protiv kojih možete uložiti žalbu, već samo daje mišljenje, no ako od njih dobijete negativno mišljenje, nemate šanse uspjeti u upravnom postupku.

No, u međuvremenu je napravljen popis psihijatara, psihologa, endokrinologa koji dostavljaju svoje mišljenje Nacionalnom vijeću, pa onda ono provjerava vjerodostojnost tih potvrda od strane struke.

Kako ste se pridružili timu projekta “LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu”?
– Ekipa koja provodi projekt “LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu” pristupila mi je baš nakon što sam ih upoznala tijekom borbe za upis promjene spola u osobnim dokumentima. Prvi oblik suradnje bio je predavanje koje sam trebala održati na zagrebačkom Pravnom fakultetu o pravima LGBTI osoba na radnom mjestu.

No, dekanica je u posljednji trenutak zabranila to predavanje, pod izlikom da nisu u mogućnosti organizirati osiguranje događaja, pa je održano u Centru za ženske studije. Nakon toga, isto predavanje sam održala na Filozofskom fakultetu i kao pravnici bila mi je zanimljiva razlika između studenata jednog i drugog fakulteta. Budući se tu prvenstveno priča o pravnim aktima i procesima očekivala sam da će se razviti neka rasprava, no nitko nije podigao ruku, prišlo mi je samo nekoliko studenata nakon predavanja. No, na Filozofskom fakultetu studenti su tako divno reagirali; postavljali su pitanja, sudjelovali u raspravi, ostali smo dulje nego je bilo predviđeno i to mi je jedno od ljepših iskustava kontakta u poslu.

Ravnopravnost LGBT radnika i radnica na tržištu rada jamči prije svega Zakon o radu, Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon u suzbijanju diskriminacije, ali i Zakon o životnom partnerstvu. Koji zakoni (članci kojih zakona) posjeduju najsnažniji antidiskriminacijski potencijal u području obrane ovog dijela ljudskih/građanskih prava?
– Vijeće Europske unije donijelo je 2000. godine prvu Direktivu o jednakosti pri zapošljavanju kojom se htjela onemogućiti diskriminacija LGBT osoba, onda i 2006. drugu Direktivu o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama, a koja se primjenjuje i na transrodne osobe. Išlo se za tim ako se LGBTI osobe diskriminira u nekim državama EU, onda slobodno tržište i glavna načela koje Unija promovira nema svrhe, jer ne postoje jednake mogućnosti za sve. Kad je Hrvatska 2005. pristupila pregovorima za ulazak u Europsku Uniju morala je početi usklađivati svoje zakonodavstvo sa zakonodavstvom EU, a to znači sa svim Direktivama i ostalim propisima.

Ako ste LGBTI osoba, ekonomski se ne možete nositi s tvrtkom koja posjeduje na desetine vlastitih odvjetnika

Direktive su zapravo propisi koji propisuju minimalne uvjete koje sve države članice moraju unijeti u svoje nacionalno zakonodavstvo. U tom periodu mi nismo imali Zakon o suzbijanju diskriminacije do 2009. godine. Tek od tada polagano se počinje stvarati praksa na našim sudovima u vezi s tim zakonom. Naši sudovi su dužni primjenjivati prakse Europskog suda za ljudska prava, kod donošenja presuda, međutim, kod nas je to još uvijek iznimka a ne pravilo. Također, u nas se još uvijek nije stvorila baza sudske prakse po pitanjima diskriminacije, kad imate jako malo presuda.

U slučajevima diskriminacije u odnosu na ostale slučajeve, drugačije je pravilo o dokazivanju (teret dokaza), a na što se još suci i odvjetnici navikavaju. U klasičnim slučajevima ako ste tužitelj morate dokazati čime teretite onoga koga tužite na razini izvjesnosti, no kod diskriminacije nije tako, jer tužitelj mora učiniti vjerojatnim da je diskriminiran, a onda je na tuženiku da dokaže suprotno. Takvo pravilo je uvedeno jer bi u protivnom u većini slučajeva bilo nemoguće dokazati diskriminaciju zbog toga što je vrlo često skrivena. Nitko vam neće uručiti otkaz i reći vam da ga daje zato što ste gej, lezbijka, biseksualna ili transrodna osoba.

Poznat je slučaj varaždinskog profesora Daria Krešića koji je prvi u Hrvatskoj podigao tužbu zbog spolne diskriminacije na poslu i dokazao je. Njegov slučaj je zanimljiv, naime – sve je počelo s omalovažavanjem njegovih kolega na poslu, on je stavio pritužbu, fakultet se njemu ispričao i postupak je bio završen. Nakon toga, on se prijavljuje na neki natječaj kako bi napredovao u zvanju i fakultet samo njemu kasni s ispunjavanjem neke formalne dokumentacije. I kad u tužbi to činjenično iznesete, vi ste već učinili vjerojatnim da je razlog postupanja poslodavca diskriminatoran. Naravno, vi to niste dokazali, ali ste učinili vjerojatnim, onda teret dokaza prelazi na poslodavca koji treba dokazati da njegovo postupanje nije bilo motivirano činjenicom da je gej.

Jedna novina u diskriminatornim postupcima je udružna tužba, jer ako ste LGBTI osoba, vi se ekonomski ne možete nositi s tvrtkom koja posjeduje na desetine vlastitih odvjetnika. Zato je tužitelju/ici omogućeno da mu se u tužbi priključe civilne udruge ili javna tijela kao npr. pučki pravobranitelj, kao takozvani “umješači” ili čak oni mogu pokretati sporove za veći broj ljudi. Zakon o suzbijanju diskriminacije predviđa i prekršajne kazne za osobe kojima se dokaže da su nekoga diskriminirali na osnovu spolne orijentacije i kreću se od 30.000 do 300.000 kuna. Međutim, u praksi će se teško naći ijedna presuda iz prekršajnog postupka.

Važno je da društvo postane svjesnije postojanja LGBTI osoba i homofobije kojom su često okružene

Zašto, po Vama, LGBTI osobe rijetko koriste svoje zakonsko pravo da tuže poslodavca zbog nekog oblika diskriminacije na radnom mjestu? Naime, u Hrvatskoj su dosad zabilježene svega četiri prijave za diskriminaciju na radnom mjestu na spomenutim osnovama.
– Vrlo je jednostavno. Velik dio LGBTI osoba je svjestan svojih prava, ali problem u tome što ih je strah krenuti u bitku za svoja prava, a i velik broj njih skriva svoju seksualnu orijentaciju na poslu, zbog bojazni da se radni kolektiv prema njima ne počne ponašati drugačije. Problem je i u tome što, kako sam već rekla, nemamo određenu kritičnu masu tužbi na temelju kojih možemo dobiti nekoliko za LGBTI osobe pozitivnih presuda.

Važno je i da društvo u cjelini postane svjesnije postojanja LGBTI osoba i homofobije kojom su često okružene. Dat ću vam jedan primjer koji nema izravne veze s ovom temom. Naime, ni u Velikoj Britaniji koju u pitanjima LGBTI ravnopravnosti danas smatramo progresivnom, nisu oduvijek bila zaštićena ova prava. Poznat je slučaj transrodne osobe Goodwin v. UK koja je tužila državu zato što joj nisu bila priznata prava na promjenu spola i prava iz socijalnog i mirovinskog osiguranja. Nakon te presude koja je donesena 2004. godine i kod njih se počela mijenjati sudska praksa kad je riječ o pravima LGBTI osoba.

Borba za radna prava LGBTI osoba trebala bi voditi i kroz masovne medije, tako se podiže javna svijest

Društvena klima i svijest utječu i na sudske presude. Kad je jedan Elton John javno obznanio da je gej, on je na neki način razbio dio društvene predrasude prema LGBTI osobama. Velik je problem što kod nas još uvijek nemate ni jednu iznimno popularnu i u društvu od većine populacije omiljenu osobu; sportaša, političara, pjevača, glumca, koji je priznao da je gej, lezbijka, bi ili transrodan. Tako je teško mijenjati tabue koji onda opstaju u različitim sferama društva, pa tako i u sudstvu. Mislim da bi se borba za radna prava LGBTI osoba trebala voditi i kroz masovne medije, ne samo umjetničke festivale, treba doprijeti do šireg kruga ljudi, tako se podiže javna svijest.

Zanemariv broj tužbi LGBTIQ osoba u Hrvatskoj zbog diskriminacije pri zapošljavanju i na radnom mjestu govori i o potrebi da se osobe više educiraju o vlastitim radnim pravima. Zakone imamo, trebamo ih samo željeti konzumirati?
– Sad kad imamo zakone koji LGBTI osobe štite od različitih vrsta diskriminacije, pa i one na radnim mjestima, ne treba sav teret i odgovornost svaljivati na radnike i radnice. Jer ako su oni i jesu dovoljno hrabri i educirani o vlastitim pravima, pa dođu k meni potražiti dodatni pravni savjet i zaštitu, ja ili neka druga odvjetnica ili odvjetnik, im možda nećemo moći pomoći ako nemamo dovoljno iskustva u takvim slučajevima.

Nadalje, ako suci nisu educirani, pogrešno će presuditi. Edukacije sudaca i odvjetnika su u ovoj temi jako važne jer kad njima na stol dođu slučajevi u kojima se sumnja na kršenje radnih prava LGBTI osoba, oni će znati suditi i stjecati će praksu, njegovi kolege će se u budućnosti na te prakse naslanjati, neće – kao što je ponegdje slučaj, presude prepuštati višim instancama.

Zašto je poslodavcima u interesu poštovati radna prava LGBTI osoba?
– Zato što bi jednostavno trebali biti na tom civilizacijskom stupnju. Poslodavci bi mogli dobiti veću klijentelu, to bi trebalo biti u njihovom komercijalnom interesu. Kad na razgovorima za posao automatski eliminiraju osobe LGBTI orijentacije, sami sebi rade štetu, lišavaju se potencijalno sposobnog radnika ili radnice. Ja bih osobno voljela znati koliko je diskriminacije prema LGBTI osobama prisutno u javnom, ne samo privatnom sektoru.