Globalno već tri desetljeća suočen s trendom depolitizacije kroz festivalizaciju i karnevalizaciju, a u Hrvatskoj opterećen liberalnim nasljeđem institucionalnog usmjerenja svoje borbe još od 1990-ih, LGBTIQ+ pokret permanentno se nalazi pred izazovom politizacije svojeg djelovanja. U Hrvatskoj, već godinama najjasnije političke poruke šalju se sa zagrebačke Povorke ponosa, koja je postala tradicionalno okupljalište LGBTIQ+ osoba i njihovih drugarica i drugova s ljevice. O dosadašnjoj razvojnoj putanji LGBTIQ+ pokreta te njegovim trenutnim tendencijama i suradnjama razgovarali smo s Jelenom Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.

Iz aktivističke perspektive, kakvo je stanje LGBTIQ+ pokreta u Hrvatskoj i što za LGBTIQ+ pokret na ovim prostorima znači antifašistička borba?

Uzmemo li u obzir tendenciju, primjerice američkih modela LGBTIQ+ pokreta prema komercijalizaciji, mejnstrimizaciji i depolitizaciji, u Hrvatskoj je LGBTIQ+ pokret prilično politički osviješten i jasno promovira načela za koja se zalaže ljevica – antifašizam, solidarnost, feminizam, a u zadnjih nekoliko Prideova u gotovo svakom proglasu spominju se radnici i borba za radnička prava. Povorka ponosa, po kojoj je LGBTIQ+ pokret u Hrvatskoj i danas najvidljiviji, tijekom godina je postala tradicionalno mjesto okupljanja ljevice. Među nekoliko tisuća, koliko ih obično pohađa ovaj događaj, dolaze i ljudi koji nisu dio nekog tipa „organizirane“ ljevice, već se naprosto pronalaze među spomenutim načelima i dolaze dati podršku. Šira podrška nije slučajna i vidljivo je da su u nju LGBTIQ+ aktivisti/kinje sustavno i puno ulagali tokom godina, a istovremeno je izrazito bitna jer uspijeva zahvatiti i „politizirati“ širok spektar ljudi koji inače nemaju priliku ni platformu za političko djelovanje.

Također, gledajući iz aktivističke perspektive, važno je ukazati na činjenicu da je Zagreb Pride proteklih godina u organizacijske odbore Povorke ponosa redovito uključivao nove aktiviste/kinje koji su kreirali program, što je izrazito bitno za širinu i održivost svega onoga što se želi nazvati pokretom, no istovremeno organizacijski nije nimalo lako izvesti, stoga se možemo samo nadati da će se dobra praksa nastaviti i u budućnosti. Dakle, čini mi se da je pokret političan u svojoj srži, što ne znači da nije podložan kritici, no kritika isto tako donekle uvijek ovisi o našim očekivanjima. Ne treba zaboraviti ni da mjera do koje je nešto razvijeno uvelike ovisi o trenutnoj fazi izgradnje pokreta, kontekstu u kojem je nastao, alternativi koja (ni)je na raspolaganju itd.

Je li se moguće oduprijeti strategijama depolitizacije prosvjednih akcija?

„Depolitizirane“ prosvjedne akcije nisu moguće. Može se raditi eventualno o onima čiji nosioci – pogotovo danas zbog nametnutog tehnokratskog diskursa političkih elita koje se nastoje prikazati kao politički neutralne – taktički procjenjuju vlastitu snagu i prilagođavaju svoje zahtjeve dominantnom diskursu ili se s njime potpuno suživljavaju. S druge strane, mislim da politizaciju nije jednostavno objasniti ni izvesti. Ona bi trebala predstavljati neku vrstu iskoraka od dominantne političke paradigme, pri čemu je jasno da se radi o procesu koji zahtijeva dugoročni rad i osvještavanje, edukaciju, izgradnju kapaciteta preko konkretnih akcija itd. Možda ponekad u tom procesu znamo biti nestrpljivi. Recimo, spremni smo neko djelovanje odbaciti kao nepolitično ili nedovoljno politično jer ne obuhvaća sustavnu političku kritiku. Pritom zanemarujemo njegov razvojni kontekst te dominantnu političku paradigmu i odnose društvenih snaga, ne uzimajući u obzir da većina ljudi (pogotovo izvan urbanih centara gdje postoji jako malo organiziranih političkih struktura, naročito lijevih) ne sudjeluje aktivno u političkim procesima pa se tako nema ni priliku „politizirati“.

Kako bi se trebala izgrađivati suradnja između radničkog i LGBTIQ+ pokreta te što u tom smislu možemo smatrati glavnim izazovima?

U Hrvatskoj ne postoji intrinzična veza između LGBTIQ+ pokreta i radničkog pokreta. Može se reći da su oni funkcionirali odvojeno. Radnički je (bio) obilježen problemima tranzicije i uglavnom se zadržavao unutar tvorničkog kruga, dok je LGBTIQ+ pokret bio prije vezan uz tzv. ljudskopravašku paradigmu te je stasao za vrijeme snažnog nacionalizma kada nije mogao  pronaći veći broj saveznika,pronaći veći broj saveznika,  pa tako ni među radničkim om, i kada je borba protiv diskriminacije u institucionalnom smislu bila jedina dostupna strategija.

Što se tiče radničkog i LGBTIQ+ pokreta danas, mislim da ih nije nemoguće spojiti, pogotovo stoga što imaju zajedničke interese. Jedno od polja suradnje svakako bi moglo biti pitanje LGBTIQ+ radnih prava o kojemu se dosad nije puno pričalo jer se velik broj ljudi još uvijek ne auta na radnom mjestu. Kao indikator navedenoga može nam poslužiti činjenica da Zagreb Pride ima svega nekoliko dokumentiranih prijava kršenja prava LGBTIQ+ osoba na radnom mjestu, što bi bila gotovo idilična slika, kada bismo je promatrali izvan konteksta. Dakle, sindikatima može biti u interesu da se, prepoznavanjem problemâ LGBTIQ+ osoba, promoviraju ne samo kao organizacije koje se bave proizvodnim odnosima, već i one koje su sposobne obuhvatiti, reprezentirati i zaštititi različite društvene skupine koje će na kraju i povećavati njihovo članstvo. Dakle, sindikatima svakako ide u korist da imaju ženske, LGBTIQ+ i druge sekcije te da postanu bitan faktor u životima ljudi. S druge strane, LGBTIQ+ osobama bilo bi važno da imaju jaku organizaciju koja ih može zaštititi na radnom mjestu, a sindikat je realno jedina instanca koja je za to sposobna.

Slučajevi prepoznavanja ove veze u inozemstvu nisu sasvim nepoznati. Primjerice, nedavno smo unutar projekta LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu posjetili najveći britanski sindikat, Unite, koji ima razvijenu sekciju za LGBTIQ+ ravnopravnost, provodi edukacije o ovom pitanju, ima sindikalne povjerenike za ravnopravnost koji prate i prijavljuju diskriminaciju, pomažu organiziranju LGBTIQ+ zaposlenika itd.

Možeš li nam nešto više reći o projektu LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu?

Na projektu surađuje više organizacija: K-zona, BRID, LORI i Zora, u suradnji sa Zagreb Prideom i Trans Aidom. Zasad provodimo nekoliko aktivnosti – istraživanje o položaju  LGBTIQ+ osoba na radnom mjestu, koje će nam dati prvi sveobuhvatni uvid o postojećoj diskriminaciji i stanju na terenu; zatim istraživanje o stavovima poslodavaca prema LGBTIQ+ osobama, a radili smo i edukacije za studente nekoliko fakulteta o LGBTIQ+ i radničkim pravima… Također, unutar projekta imamo radnu grupu sa sindikatima i aktivistima/kinjama kojoj je cilj predložiti smjernice za poboljšanje kolektivnih ugovora i općenito politika za poboljšanje položaja LGBTIQ+ osoba na radnom mjestu. Želja nam je otvoriti ovu temu, vidjeti koji su problemi, što bi se moglo konkretno raditi itd. Sindikati su pokazali početni interes. Ovo će biti neka vrsta upoznavanja, otvaranja problematike na kojoj ćemo, nadamo se, nastaviti dalje raditi. Zasad nemamo preambiciozne ciljeve jer prije svega treba stvoriti određenu vrstu povjerenja i suradnje, a time otvoriti i neke nove perspektive te vidjeti što bi se konkretno unutar sindikata moglo učiniti za LGBTIQ+ radnike i radnice.

Kako vidite perspektive pokreta u budućnosti?

Mislim da ono što predstoji ne samo LGBTIQ+ pokretu, već i ljevici općenito, jest da dalje širi svoju bazu, iskazuje solidarnost i otvara suradnju s drugim inicijativama. Važan će biti i rad na socijalnim i ekonomskim temama, naročito s obzirom na sve veću prisutnost konzervativnih snaga kojima vrijeme rastućih ekonomskih i socijalnih nejednakosti služe kako bi sukobe premjestile u domenu „kulturnih ratova“. Njihova je strategija stjecanje političke moći kroz isključivanje i proizvodnju straha prema „drugima“. Upravo je LGBTIQ+ zajednica jedna od prvih na udaru desnice pa će, pretpostavljam, mnogo energije u budućnosti odlaziti na ovu borbu, pri čemu će biti izrazito važno da se strategijama isključivosti koje prakticira desnica suprotstavimo izgradnjom solidarnosti i širokih koalicija za ravnopravnost.

Razgovor vodila: Ivana Jandrić, za Slobodnifilozofski.com