Svatko od nas ima u sebi internalizirano iskustvo roda koje se ne mora nužno preklapati sa spolom koji nam je pripisan rođenjem. Živimo u svijetu u kojem se spol i rod automatizmom izjednačavaju i ako obavljamo bilo što “službenog” karaktera nužno je navesti da li smo muškog ili ženskog spola. Bez osobne na kojoj obavezno piše oznaka M ili Ž ne možemo otvoriti račun u banci, upisati fakultet ili zaposliti se. U slučaju transrodnih osoba to bi značilo da ne mogu imati dokumente koji odražavaju njihov (željeni) rodni identitet, osim ako ne obave operacije prilagodbe spola i prođu sve njezine mukotrpne faze.

Kako trans* identitet podrazumijeva izvrdavanje stroge binarne podjele na muške i ženske spolne karakteristike i pripadajuće rodne uloge, osobe koje se osjećaju bilo kao trans* žena, trans* muškarac, transpolna, transrodna ili rodno nenormativna osoba, svakako spadaju u najranjiviju skupinu unutar LGBT populacije jer najčešće nailaze na žestoke reakcije okoline koja takve identitetske odrednice iščitava kao anomaliju ili abnormalnost koji treba „izliječiti“ ili barem sakriti.

Piše: Jelena Svirčić


Iako je razvojem feminističkih, queer i rodnih teorija došlo do većeg razumijevanja trans* stvarnosti i pokušaja smanjenja transfobije putem implementacije različitih antidiskriminatornih mehanizama,  trans* osobe u svim svojim raznolikostima i dalje su diljem svijeta visoko u statistikama kad je riječ o nasilju vršenim nad njima, bilo psihičkom ili fizičkom, te broju samoubojstava uslijed neprihvaćanja od strane obitelji i šire okoline. Tako je prema istraživanju Zagreb Pridea iz 2013. godine, „Brutalna stvarnost: Istraživanje o nasilju, diskriminaciji i zločinu iz mržnje protiv LGBTIQ osoba u Republici Hrvatskoj“, od 83 osobe čiji spolni/rodni identitet odstupa od društveno očekivanog, njih čak 54,2% doživjelo neki oblik nasilja zbog svog spolnog/rodnog identiteta. Psihičko nasilje doživjelo je 54,2%, fizičko 15,7%, a seksualno 19,3%.

Sve ovo čini svakodnevni život trans* osoba teškim i izazovnim, o čemu, bar kad je riječ o Hrvatskoj, postoji malo podataka i istraživanja, a situacija se dodatno komplicira kad je riječ o tržištu rada, o čemu ne postoji niti jedno istraživanje pa je ovaj tekst pokušaj bar površnog uvida u neka od njihovih iskustava na poslu ili nastojanjima da ga pronađu.

Naš mladi dečec

Iako je to najčešća predrasuda, ne žele sve trans* osobe tranzitirati u željeni spol odnosno rod, a takav je slučaj i s Mateom, koja se samoodređuje kao FtM (engl. Female-to-Male) odnosno kao osoba kojoj je pri rođenju pripisan ženski spol, ali koja je svoje tijelo i/ili rodnu ulogu prilagodila više prema više maskulinom izgledu i izražavanju. Govor u ženskom rodu nije odbacila pa ćemo tako i u ovom tekstu takvu odluku poštovati zbog čega će sve vezano za nju biti izraženo u ženskom gramatičkom rodu.

„Samoodređujem se kao nešto što sam trebala biti začećem, ali se majka priroda poigrala sa mnom u zadnji tren i baš zato izgledam ovako kako izgledam jer je u meni taj maleni dječarac koji uporno odbija odrasti“, kaže Matea čiji je rodni identitet muški, a ono što naziva outfitom, zapravo znači da ju je na ulici lako „zamijeniti“ za dečka s obzirom na odjeću koju bira i izrazito kratku kosu.

Iako uspješno studira prilično zahtjevan fakultet, odlučila se zaposliti već s osamnaest godina kako bi se mogla osamostaliti od roditelja. Radi kao voditeljica smjene u jednom pekarskom lancu, odrađuje uvijek ranojutarnje smjene, a nakon posla i kratkog odmora baca se na učenje jer si, kako kaže, ne želi dopustiti padanje ispita jer se to ne bi uklopilo u čvrsto zadane ciljeve kojih se drži. Jedino od čega pati je, čini se, nedostatak sna na što se u potpunosti navikla. Prije ovog, radila je na vrlo sličnom poslu što joj je bilo prvo takvo iskustvo.

„Na tom prvom poslu, kolege su me znali pitati da li namjerno treniram dublji glasi generalno su pokazivali veliku znatiželju oko svega vezanog za mene, čak sam imala osjećaj da su nekako ponosni na mene pa su me znali i kupcima predstavljati kao ’našeg mladog dečeca’“, priča uz smijeh Matea. Iako više ne radi tamo, kad sretne neke od starih kolega i kolegica uvijek je zovu da im se vrati i daju joj do znanja da im nedostaje. Ona je uvjerena da je to zbog toga što svemu uvijek pristupa pozitivno i tako „razoružava „ svoju okolinu.

„Znaju me neki novi poznanici onako odmjeriti i reći: ‘Ti si fakat Matea’ i onda im objasnim da sam f2m i da sam to ja. Naravno, svom društvu dajem i slobodu izražavanja, tako da neki kojima je čudno me zvati pravim imenom mi izgovaraju ime u muškom rodu, a opet ima nekih koji me zovu pravim imenom i poštuju to što sam f2m koji želi sačuvati izvorno ime i spol“.

Tako je bilo i tijekom škole gdje nikad nije doživjela vršnjačko nasilje zbog svoje različitosti već je, kako kaže, svojom pozitivnošću tjerala ljude iz svoje okoline da se osjećaju ponosnima jer imaju takvu osobu pored sebe.

I na trenutnom poslu također vlada korektna atmosfera. „Kolege znaju kako se nosim, tko sam i s kim sam, i preda mnom se ponašaju ok. Sigurno ima netko tko mi priča iza leđa, ali nikad mi se nije dogodilo da mi dođe nadređeni i kaže mi da se neprimjereno ponašam ili nešto slično. Dokle god radim svoj posao dobro, ništa drugo ne bi ni trebalo utjecati na nečije mišljenje“.

Nekad joj se na poslu dogodi da uhvati zbunjen pogled kupaca kad shvate razliku između njenog izgleda i imena koje joj piše na pločici s imenom, ali to je samo dobro zabavlja i najčešće završava obostranim smijehom.

Malo je drugačije na Medicinskom fakultetu gdje se ponekad zna osjećati da je predmet čudnih pogleda i šuškanja, ali nikad nitko nije ništa zasad izravno komentirao i ne osjeća se zakinutom u bilo kojem smislu. Dapače, profesori je oslovljavaju s kolega umjesto s kolegice, što je čini iznimno ponosnom.

„Oslovljavaju me s kolega iako im sve lijepo piše u indeksu. Ljudi su jednostavno počeli biti sve više biti osviješteni po ovom pitanju pa se nekako i prilagođavaju“, smatra Matea, ali ipak dodaje: „Vidjet ćemo kako će to sve izgledati kad jednog dana otvorim svoju vlastitu ordinaciju“. Ako sve bude kako planira, nakon fakulteta planira specijalizirati pedijatriju jer se najviše pronalazi u radu s djecom.

U svojoj dvadeset i drugoj godini, Matea ima već puno toga iza sebe. Iako su njezini roditelji prihvaćali da se oblači kao dečko, nisu mogli prihvatiti njezinu seksualnu orijentaciju. Za vrijeme srednje škole kad su saznali da ima curu, stalne napetosti prerasle su u svakodnevne batine dok ih jednog dana, kad je imala šesnaest godina, nije prijavila Centru za socijalnu skrb nakon čega je smještena u dom.

„Te dvije godine u domu su mi definitivno bile najljepše u životu. Da me netko pita, sve bih isto ponovila, samo puno puno ranije“, zaključuje  Matea. Danas je u korektnim odnosima s roditeljima i mlađom braćom i sestrama. Međusobno su se prihvatili i ne pokušavaju  više jedni druge nasilno mijenjati.

Karlo

Kad je imao 22 godine, Karla je nazvala baka da prebaci kanal na TV emisiju o životima trans* osoba u Hrvatskoj. Ni Karlo ni baka u tom trenutku nisu znali puno o trans* problematici, ali slušajući psihologinju baka je shvatila da je njezina unuka, koja je već neko vrijeme patila od teške depresije, transrodna osoba. Nakon emisije, Karlo je nazvao psihologinju i ugovorio termin i nakon tog trenutka, sve je krenulo nabolje. Oduvijek je imao osjećaj neprilagođenosti svog tijela, što se u stručnoj terminologiji naziva rodnom disforijom odnosno stresom uzrokovanim nepoklapanjem rodnoga identiteta neke osobe i spola koji joj je pripisan pri rođenju, zbog čega je patio od dugotrajne tuge i bezvoljnosti i posve zapao u depresiju i anksioznost.

Prije četiri godine ušao je proces tranzicije, uz psihoterapiju osvijestio je da želi potpuno tranzitirati iz ženskog u muški spol i rod, počeo je govoriti u muškom rodu, nazvao se Karlo, autao se cijeloj obitelji, rodbini i prijateljima, počeo uzimati hormone, prošao kroz mazektomiju i sad očekuje finalni korak prilagodbe spolnih karakteristika koji se nada napraviti u Beogradu jer u Hrvatskoj to još uvijek nije moguće izvesti.

„S četiri godine sam počeo shvaćati da nešto ne štima, naravno, nisam znao da se to zove poremećaj spolnog identiteta i transrodnost. Sad shvaćam da se na nekoj  energetsko-biološkoj, organskoj i duševnoj razini stvari jednostavno nisu poklopile i da nešto nije štimalo“. Kako je krenuo sa psihoterapijom i osvješćivanjem problema tako se smanjivala i tjeskoba i počeo je učiti kako s tim živjeti.

„Tek sad vidim da ipak postoji svjetlo na kraju tunela i da nije sve crno. Nisam mogao trpjeti sebe i svoje tijelo. Shvatio sam da sam cijeli život živio dvostrukim životom – jedno sam bio ja sam sa sobom, drugo sam bio pred svim drugim ljudima“.

Još od vrtićke dobi pjevao je u zboru, ali je prije 7-8 godina odlučio napustiti sve jer se više nije osjećao ugodno u tom okruženju. Htio je istovremeno pjevati u zboru i njegovati solo pjevanje, ali to u tom trenutku nije bilo moguće, a kako mu se stanje pogoršavalo, odlučio je napustiti sve. Uslijed uzimanja hormona, glas mu se prije par godina počeo mijenjati.

„Imam mogućnosti pjevati sva tri raspona glasa i u ovom stanju, ali sam u tenoru najdominantniji, to je moj fah…. Mogu pjevati gdje god želim, nije da se hvalim ili nešto, ali tako je. Ako ću željeti opet  baviti s pjevanjem, dolazi u obzir neki novi zbor ili klapa“, kaže Karlo koji je zapravo većinu toga stavio na pauzu kako bi se potpuno posvetio sebi i uspješnom prevladavanju tranzicije.

Već osam godina traži posao. Završio je trogodišnju strukovnu školu, radio je neko vrijeme u skladištu pa neko vrijeme u uredu i to je zapravo sve od radnog iskustva koje ima. Ono što najviše želi je završiti i četvrti razred srednje škole i upisati fakultet, povijest umjetnosti ili filozofiju. Možda čak i medicinu.

Kako je već u odmakloj fazi tranzicije, osjeća se ugodnije i planira aktivnije početi tražiti posao, iako nikad nije odustao od pisanja prijava, ali osim „nevolja s rodom“ ima i problema s vidom zbog čega mu je i smanjen opseg potencijalnih poslova koji su već ograničeni zbog srednje strukovne škole koju je završio.

Trenutno traži bilo kakav posao, od rada i čišćenja u dućanima ili rada u korisničkim službama i nastoji se ne obeshrabriti jer zna da daje sve od sebe.

„Ako me netko odbije ili ne pozove na razgovor, ne želim to gledati kao nešto negativno niti svoju transrodnost vidim kao razlog tome, niti mislim da se to više na meni ne da primijetiti“, smatra Karlo kojem je zasad najbitnije da su obitelj i prijatelji uz njega i fokusirao se na završetak prilagodbe spola.

„Kad sve to prođe, bit ću strejt osoba, tranzicija će biti iza mene i bit ću u ulozi svog željenog spola“, kaže Karlo kojem je prije svega bitno da više nikad ne dopusti sebi zapadanje u depresivna stanja jer se iz njih jedva izvukao. Veseli ga dan kad će moći promijeniti spol u osobnoj iskaznici i kad više neće morati objašnjavati kroz što je sve prolazio.

Danas, nakon skoro dvije trećine tranzicije može reći da se osjeća puno bolje. „Nisam više u depresiji, nisam anksiozan niti tjeskoban, hormonalna terapija je sasvim ok, imam još samo želju da se obavi ta donja operacija i onda ću biti u potpunosti zadovoljan“, kaže Karlo.

Svoju budućnost vidi u Hrvatskoj, ali spreman je i na odlazak u inozemstvo ako to bude nužno. Jednog dana želi imati svoju obitelj i djecu i sve ono što zamišlja kao dio nekog strejt identiteta. Do tada mu preostaje raditi dalje na sebi i nadati se najboljem. Put koji je izabrao nije lagan, bez operacije prilagodbe spola i sve što ono podrazumijeva nikad ne bi mogao postati ono što zaista želi.

Priče Matee i Karla naizgled su različite, ali zapravo samo pokazuju raznolikost trans* identiteta i sve moguće prepreke pri nastojanju njegovog iskazivanja. Odustajanje od stroge binarne podjele na muški i ženski spol i pripadajuće im rodne uloge način je prihvaćanja najrazličitijih rodnih identiteta bez straha od remećenja nekog nametnutog prirodnog, biološkog poretka. Matein, ali i Karlov primjer daju nadu u neku novu, bolju budućnost u kojoj trans* osobe više neće biti najranjivija skupina unutar LGBT populacije.

Foto: Scott Richard, licence