U trenutcima u kojima se približavam Aniti* na mjestu našeg dogovorenog sastanka ona djeluje opušteno. Pozdravljamo se uz osmijeh i uskoro sjedamo za stol jednog zagrebačkog kafića. Objašnjava mi, najprije, zbog čega želi svoju priču ispričati anonimno – prošlo je sada već nekoliko godina od tog događaja i ne vjeruje da tužbom može doseći pravdu koju zaslužuje i zato mi kaže „ništa ja s ovim neću dobit, ali neka ljudi znaju što se događalo“.

Preseljenje s ulice za stol transformiralo je Anitinu početnu opuštenost u nervozu koja se prvo vrijeme iz rečenice u rečenicu kojom mi opisuje kakvom je zlostavljanju ili pravno rečeno, diskriminaciji na poslu bila izložena samo zato što je lezbijka. Odmah nakon završene srednje škole Anita je najprije staž, a potom i posao medicinske sestre odrađivala u jednoj zagrebačkoj javnoj klinici.

Piše: Ana Brakus

„Ta me žena u jednom trenutku pitala da joj sastavim listu svih pedera koji rade u klinici“, govori mi, a ja ju, iako pretpostavljam da je rečenica koju je upravo izgovorila možda i najmučniji dio njezine priče, molim da krenemo od početka.

„Kada sam tek došla, počelo je okej. Ljudima sam možda bila čudna jer sam bila mlada žena neke čudne polu duge, a polu kratke kose. Njima je to sigurno jako čudno izgledalo. Baš kao i to što nisam katolik. To je nekako bila prva diskriminacija“, prepričava Anita.

S vremenom su na odjelu klinike gdje je radila mlađe kolegice i kolege doznali njezinu seksualnu orijetaciju. No, kaže, s njima nije imala prevelikih problema najvjerojatnije zbog toga što su i druge kolegice imale negativna iskustva.

„Naša prva nadređena sestra na odjelu bila je uvjerena da žene ne smiju imati kratku kosu. Jednu kolegicu pozvala je na razgovor da bi je o tome obavijestila. Za drugo joj je smetalo što živi s muškarcem s kojim nije u braku. One su zapravo bile prve maltretirane“, govori Anita.

Pitam Anitu što se događalo dalje, a zbog lakšeg razumijevanja sestri koja vodi Odjel dogovorno dajemo ime Petra. Hijerahijski iznad Petre nalazi se medicinska sestra koja upravlja Zavodom na kojem Anita radi, nju smo nazvale Ivana.

„Ne znam kako je to točno počelo. Vjerojatno je netko kome nešto rekao i to je došlo do sestre koja nam je bila nadređena. Ona je i tako bila sklona tome da nas stavlja u – kako je to zvala – kazne. Radiš pet noćnih za redom, dere se na tebe i slično, a ti to nikome ne možeš dokazati“, opisuje Anita kako je to izgledalo u početcima njenog rada.

U nekom trenutku, kaže, ne zna točno zbog čega, nešto se promijenilo. Misli da ju je glavna sestra Odjela, Ivana, prijavila zbog nepoželjne seksualne orijentacije glavnoj sestri Zavoda, Petri.

„Jedan dan su samo došli po mene i rekli mi da sjednem u njezin ured“, prepričava Anita i vidno postaje sve nemirnija u razgovoru. Pokušava mi sve bolje dočarati kako je to izgledalo od trenutka kada je sjela u ured glavne sestre Zavoda.

„Sjela sam i pitala sam ju zbog čega sam tu. Odgovorila mi je da ja dobro znam u čemu je problem i da sestri Ivani i kao drugima na Odjelu ne odgovaram. Pokušala sam objasniti da sa tom sestrom problema imaju brojni kolege, prepričala sam joj onu situaciju s kolegicom koja je morala ići na razgovor samo zato što ima kratku kosu. Ništa ju od toga nije zanimalo. Rekla je nešto u smislu da će ona poduzeti svoje, da to nije na meni“, prepričava Anita.

Sjedeći u uredu glavne sestre Zavoda Anita se iz minute u minutu nalazila u sve neugodnijoj situaciji. Eskaliralo je u trenutku kada je od nje zatraženo da napiše, već spomenutu, „listu pedera koji rade u klinici“.

„Dala mi je list papira i rekla da napišem tu listu. Pederi su joj valjda označavali cijelu skupinu ljudi“, govori Anita i opisuje da joj je u tom trenutku bilo izrazito teško.

Pitam ju je li napravila listu.

„Rasplakala sam se i pitala sam ju zašto. Ona je rekla da bi mi bilo tako lakše, a kada sam odbila rekla mi je ovako, točno se sjećam, da nisam vjenčana za taj Odjel i da sutra idem negdje drugo. Da sam napravila taj popis, sigurno bi se prebacila i na te ljude“, priča Anita.

U jednom trenutku sjetila se i susreta s jednim od liječnika. Misli da je možda tako priča počela, ali i došla do glavne sestre odjela.

„Vidio me taj doktor kako se ljubim sa svojom tadašnjom djevojkom. Tada mi je čak i bilo rečeno da to nije dopušteno. Tada sam još bila na stažu i rečeno mi je nešto u smislu da ne mogu kao lice te kuće… ne znam što… valjda biti gej. Koliko metara bi morala biti udaljena od klinike da nekog smijem držati za ruku ili tako nešto?“, pita se Anita.

Svi tvoji kolege pričaju o svojim curama i dečkima, a tebe je strah biti otvorena

Vraćamo se na razgovor u uredu sestre koja ju je tražila listu, zanimalo me što se dogodilo kasnije, kako su reagirale kolegice i kolege, je li od sutra zaista bila na drugom Odjelu.

„Pokušala sam joj reći da se ne želim premještati, da me zanima taj Odjel i da želim ostati tu. Voljela sam raditi baš taj posao, s tog Odjela. Taj zahtjev za listom mi je bio totalni šok. Baš kao i cijeli razgovor. Nije mi bilo jasno zašto sam uopće tamo i što sam krivo napravila. Zato što nisam ništa napravila krivo, radila sam dobro svoj posao. Svi problemi koji su postojali su zapravo bili s tom Ivanom šeficom Odjela, a ta žena i dan danas radi. Ne samo da radi, nego i predaje na fakultetu i drugima koji žele raditi taj posao puni glavu“, prepričava Anita i pojašnjava mi da je zaista bila premještena na Odjel.

Njezinoj sada već bivšoj šefici Zavoda, Petri, s kojeg je otjerana ni to nije bilo dovoljno. Nastavila ju je maltretirati i na onom na kojem je bila premještena.

„No, nova šefica Odjela zapravo mi je na neki način stala u obranu. Rekla im je da su me se riješile i neka me sada puste na miru. Ostala sam tamo još možda godinu i pol, dvije i onda sam otišla. Došle su i neke druge, privatne stvari i zato sam dala otkaz. Ove druge stvari sam otrpjela, nisam zbog njih dala otkaz“, prepričava Anita koja danas radi sasvim drugi posao, moglo bi se reći, miljama udaljen od zdravstvenog sustava, posla za koji se školovala.

„Znaš, jednom kad te prebace, onda svi bruje o tome. Jednom kad si prebačena, svi pričaju o tome i bulje u tebe kao da si gorila jer su u međuvremenu svi doznali da sam gej. Stavili su mi tu etiketu, nosila sam se ja s tim. Ali je apsurdno i glupo“, govori Anita.

Pitam ju je li ova cijela situacija razlog zbog kojeg više ne radi u zdravstvenom sustavu i dobivam odgovor na koji se nije bilo moguće malo nasmijati. Objema.

„Ta je situacija samo utjecala na moj život, ne i na karijeru“, odgovara Anita  i dodaje da se zdravstvom više ne bavi i iz nekih drugih razloga. A na život, kaže, utjecala je cjelokupna situacija jer se na poslovima kasnije osjećala drugačije.

„Imaš taj problem… da li možeš ti biti ti. Svi tvoji kolege pričaju o svojim curama i dečkima, a tebe je strah. Neko isključenje od toga, možda se ne čini kao velika stvar, ali strah te pričati otvoreno o svom životu da doslovno ne bi dobila otkaz. Završit ćeš na margini, bit tamo neki mali s kojim nitko ne priča i onda to postane nešto o čemu moraš šutjeti“, opisuje Anita, a „to“ u njezinoj rečenici znači njezin život. Svakodnevne situacije koje druge kolegice i kolege prepričavaju bez ustručavanja ili straha da će samo zato što im je do nekoga stalo ostati bez posla.

Počneš onda birati poslove gdje možeš biti otvoreno ono što jesi. Na kraju sam ih i pronašla, bilo ih je nekoliko na kojima nisam to mogla. Mislim, ja ljudima ne kažem „Bok, ja sam Anita i ja sam gej“, nego se ponašam normalno, onako kako mi dolazi, cijeli život. Imala sam jedan loš posao, baš s tim problemom, ali ja sam uvijek ja“, objašnjava mi Anita.

Na kraju, pitam ju žali li za nečim. Bi li nešto da može, danas napravila drugačije.

„Moji kolege su na kraju doznali za cijeli taj razgovor jer sam se vratila na Odjel s kojeg sam potjerana. Jedan kolega se ustao i razbio zid šakom. Čistačice su plakale, kolegice neke isto, ali ne možeš ništa napraviti jer imaš jednu ženu koja drži sve konce u rukama. To je to, koliko god da je smiješno, to je to“, kaže Anita i dodaje da su barem sada neki od njezinih kolega promijenjeni. Znaju za tu jednu Anitu kojoj se dogodilo „to što je“ i ne mogu više biti isti.

„Prošlo je već dosta godina od svega. Nekih sedam – osam. Petra više ne radi, koliko znam, nakon mene je otišla u mirovinu. Žao mi je jedino što nisam mogla onda, kada sam mogla, poduzela nešto više. Što nisam sebe najprije dobro osigurala, nekoga povlačila za rukav i učinila to vidljivim, da se za to zna. Znam da vjerojatno ne bi pomogla drugima koji su gej u bolnici, bar tad, ali to je potpuno suludo. Možda i žele biti nevidljivi, ali meni je žao što nisam nešto više poduzela“, pojašnjava mi Anita za kraj našeg razgovora dok nastavljamo pričati njezinom novom poslu na kojem joj je dobro.

Ni ne sjeća se, kaže, kako im se točno autala. Zna samo da je prošlo dobro i da joj je sada dobro.


*Ime sugovornice promijenjeno je zbog osiguranja anonimnosti. Podatci su poznati redakciji.
U nastavku temata čitajte intervju s odvjetnicom Bojanom Ivanišević, suradnicom na pravnom savjetovanju na projektu “LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu” – u kojem komentira slučaj i sugerira što LGBTI radnici i radnice danas u istoj situaciji mogu napraviti.

Foto: Wellcome Images, license