Čak i u slobodnim profesijama, primjetno je sustezanje od javnog deklariranja osobnosti i različitosti zbog straha od gubitka poslova ili poslovnih prilika. /// Posebna osjetljivost svih izražena je kada su u pitanju sve profesije koje dolaze u kontakt s djecom. Tada najčešće padaju sve barijere i nerijetko i liberalni građani počnu povlačiti razinu podrške LGBT zajednici.

Piše: Darko Markušić

Iako je u konzervativnim društvima jednako neprihvatljivo iskazati sklonost istom spolu, situacija nije jednaka u svim društvima. U najtotalitarnijima društvima nije prihvatljivo bilo kakvo iskazivanje LGBT sklonosti, dok u demokratskim društvima u nekim segmentima ima više tolerancije.

Konzervativna društva osobito su osjetljiva na tradicionalne vrijednosti: obitelj, vjeru i slično. Ako netko “povrijedi te vrijednosti” što je društvo konzervativnije to sličnije reagira: šutnjom, izbjegavanjem tema i zatvaranjem očiju. Najbolji primjeri takvog ponašanja su svi incidenti unutar katoličke, protestantske ili pravoslavne crkve.

Ipak, tradicionalna društva u kakva se ubraja i Hrvatska, imaju različite kriterije “što se može tolerirati” odnosno “što je prihvatljivo, a što ne”. I dok je u ruralnim sredinama stupanj tolerancije različitosti, osobito kada su u pitanju seksualne i spolne slobode odnosno seksualna prava, izrazito nizak i gotovo da nema tolerancije, u urbanim sredinama situacija je malo bolja.

Svatko tko se u malom mjestu deklarira kao osoba LGBT sklonosti najvjerojatnije suočit će se s društvenom izolacijom i izopćenjem, kako od poznanika tako čak i od članova obitelji. O radnoj sredini da ne govorimo. LGBT sklonosti dovode do izolacije i otkaza. Gotovo kao po matematičkoj formuli.

Situacija je nešto bolja u većim gradovima, no i tu postoje razlike. Ovisno o zanimanju naravno. Većina ljudi, osobito obrazovanijih, s puno više tolerancije i razumijevanja gledat će na homoseksualnog frizera ili dizajnera i čak možda radije potražiti savjet od takve osobe o odijevanju nego od heteroseksualne.

Feminiziranost kod muškaraca društvo u pravilu ne osuđuje ni u slobodnim profesijama, poput novinara, glumaca ili pjevača, iako se nerijetko ljudi i tih zanimanja ipak sustežu javno iskazati svoje sklonosti kako si ne bi suzili prostor za dobivanje novih poslova.

Feminiziranost kod muškaraca, s druge strane, nije baš najpoželjnija osobina u javnim službama poput vojske ili policije. Isto tako, i među sportašima rijetki su slučajevi outanja. U vojsci više, a u policiji manje, takva orijentacija nerijetko rezultira zlostavljanjem.

Kada  su u pitanju lezbijke, tolerancija je kod mnogih profesija nešto veća, ali u pravilu podrazumijeva prešućivanje. Posebna osjetljivost svih izražena je kada su u pitanju sve profesije koje dolaze u kontakt s djecom. Zbog potpuno pogrešne pretpostavke kako bi nečija osobnost, odgajatelja, učitelja, trenera ili medicinskog osoblja, mogla negativno utjecati na odgoj djece roditelji, ali i ne samo oni, posebno su kritični u takvim situacijama.

Tada najčešće padaju sve barijere. I nerijetko i oni građani koji se predstavljaju liberalnima i koji deklarativno podržavaju LGBT zajednicu, ipak se počnu protiviti da njihovo dijete ide baš u taj razred ili kod te odgojiteljice. Tolerancija se u tim situacijama najbolje može iskazati riječima: “da, ali ne blizu mene”. U Hrvatskoj, koja još uvijek obiluje predrasudama, pa većina građana na primjer misli da su svi baletani homoseksualci, to ne čudi previše. Uostalom, dosad nijedan političar nije javno iskazao svoju homoseksualnost, a najvjerojatnije iz straha da takvo priznanje ujedno značilo i kraj političke karijere.

 

Photo by Jay Nova, licencse