Piše: Jelena Svirčić

LGBT pokret i radnički pokret dugo su se vremena razvijali potpuno odvojeno do osamdesetih godina kada sindikati u svijetu, posebno u zapadnoeuropskim zemljama i Kanadi u svoje djelovanje počinju integrirati pitanja manjinskih prava i adresirati ih kroz vlastite institute poput kolektivnih ugovora. U Hrvatskoj se ovim pitanjem dosad bavio samo civilni sektor i to u okviru identitetskih politika bez velikih pokušaja poboljšavanja radnih prava LGBT populacije.

Odličan primjer integracije radničkog i LGBT pokreta je milijunski britanski sindikat Unite the Union, najveći sindikat industrijskih radnika u Europi koji ima razvijenu sekciju za LGBT ravnopravnost, provodi edukacije o ovom pitanju, ima sindikalne povjerenike za ravnopravnost koji prate i prijavljuju diskriminaciju, pomažu organiziranju LGBT zaposlenika, svake godine sudjeluju u Gay Prideu i sl., ali i organiziraju i nezaposlene, umirovljenike, povremeno zaposlene. Ovakve široko solidarne aktivnosti Unite the Uniona mogu se podvesti pod pojam Novog sindikalizma čiji bi se obrisi u Hrvatskoj tek trebali početi nazirati.

Prema riječima Jelene Miloš, članice Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), sindikatima može biti u interesu da se, prepoznavanjem problema LGBT osoba, promoviraju ne samo kao organizacije koje se bave proizvodnim odnosima, već i one koje su sposobne obuhvatiti, reprezentirati i zaštititi različite društvene skupine koje će na kraju i povećavati njihovo članstvo. S druge strane, kako kaže, LGBT osobama bilo bi važno da imaju jaku organizaciju koja ih može zaštititi na radnom mjestu, a sindikat je realno jedina instanca koja je za to sposobna.

Za razliku od britanskog primjera Unite the Uniona čije milijunsko članstvo dolazi većinom iz privatnog sektora, u Hrvatskoj, prema istraživanju sociologa Dragana Bagića iz 2009. godine, svega 17 posto radnika u privatnom sektoru je bilo sindikalno organizirano, za razliku od respektabilnih 75 posto u javnom sektoru. Kako navode Kikaš i Lončar u tekstu o Novom sindikalizmu u časopisu „Rad“ – opća je tendencija da sindikati postaju institucije koje skrbe isključivo o zaposlenima u javnom sektoru i to na način da im se djelovanje svelo isključivo na pitanje kolektivnih ugovora i iznosa plaće, zbog čega imaju izrazito lošu reputaciju u javnosti.

„Loš dojam o sindikatima u javnosti zapravo nije daleko od istine i velike sindikalne središnjice koje imaju svoje ispostave po javnim firmama bave se svim samo ne radnim pravima“, kaže Željka Vrbaslija, tajnica novoosnovanog sindikata Nova solidarnost.

Više od dvadeset godina zaposlena je u INI gdje u zadnjih pet godina otpušteno skoro 4 i pol tisuće ljudi. Na ogroman radnički egzodus sindikati su reagirali na uobičajen način – organiziranjem izleta i dijeljenjem svinjskih polovica. „Veliki sindikati bave se većinom prepisivanjem starih kolektivnih ugovora u nove, a sindikalni povjerenici su ljudi koji su zaštićeni od otkaza i to im je osnovna uloga“, kaže Vrbaslija uz napomenu da su upravo zbog takvih praksi uz pomoć BRID-a osnovali novi sindikat u kojem je svaki član ujedno i sindikalni povjerenik, a odluke se donose na direktno demokratski način.

S obzirom na ovakvo stanje u sindikatima, teško je zamisliti da se u svom radu počnu baviti pitanjima kao što su radna prava LGBT osoba, međutim, u sklopu projekta LGBT ravnopravnost na radnom mjestu, osnovana je radna grupa sastavljena od predstavnika nekoliko sindikata i aktivista/kinja s ciljem izrade prijedloga smjernica za poboljšanje kolektivnih ugovora i općenito politika koje bi pomogle unaprijediti položaj LGBT osoba na radnom mjestu.

„Ideja je bila i da postoji posebni povjerenik u firmi koji bi se bavio LBGT problematikom, ali to je čista avangarda za našu sredinu“, kaže Vrbaslija dodajući da su prava radnika na najnižem nivou ikad bez obzira na zakone koji bih ih trebali štititi. Ipak, mišljenja je da bi trebalo paralelno sa pravima svih radnika uklopiti i LGBT ravnopravnost i ne razdvajati ih od ostalih radničkih prava.

„Tišina koja je u sindikalnim organizacijama prisutna kad je riječ o LGBT osobama pravda se time da je to znak poštovanja prema osobi i da je seksualnost nevažna za radno mjesto, što je potpuna zabluda“, kaže Vrbaslija koja u dvadeset godina rada u velikom poduzeću kao što je INA, samo jednom čula za „slučaj“ gej radnika, što smatra potpuno nemogućim.

Sumnja da bi itko od LGBT osoba podnio prijavu Etičkom povjerenstvu kojeg INA ima i koji bi trebao štititi radnike/ce od bilo koje vrste diskriminacije, što najčešće ostaje samo mrtvo slovo na papiru.

„U ovakvim uvjetima rada kakvi su danas, svi se osjećaju ugroženima. Tvoj kolega ti je ugroza, LGBT osoba ti je ugroza jer nisi u toj manjinskoj skupini koja bi trebala biti zaštićena…Treba prvo educirati ljude da promijene način gledanja na bilo koje manjine, sve drugo bi moglo samo izazvati kontraefekt. Raditi na ljudima i raditi s ljudima je najbolji, ali i najteži put“, zaključuje Vrbaslija.

U sklopu spomenute radne skupine izrađen je primjer kolektivnog ugovora koji bi sadržavao sve odredbe za zaštitu LGBT  radnika/ca, a prvi sindikat koji ga je uklopio u jedan od svojih kolektivnih ugovora je Nezavisni cestarski sindikat iako njegovi predstavnici uopće nisu bili dio radne skupine već su odredbe vezane za LGBT prava ubačene na inicijativu predsjednika tog sindikata, Mijata Stanića.

„Kad je bila kampanja ‘Ne damo naše autoceste’, našim radnicima postalo je jasno koliko je važna suradnja i solidarnost među različitim skupinama i da isključivost nije dobra jer nas samo oslabljuje i udaljava. Istina je da su naši radnici obični ljudi u spektru od ekstremne ljevice do ekstremne desnice, ali im pokušavamo objasniti da sindikati nisu političke stranke i da se temeljimo na ljudskim i radničkim pravima“, kaže Stanić koji je na čelu jednog od najmoćnijeg i najbučnijeg sindikata u Hrvatskoj što su dokazali organiziranjem uspjelog referenduma protiv davanja autocesta u koncesije.

Nezavisni cestarski sindikat preko više kolektivnih ugovora u različitim sestrinskim firmama regulira kolektivna prava više od sedam tisuća radnika, a od ukupnog broja zaposlenih skoro 70 posto su članovi sindikata, što je čak i za javni sektor respektabilna brojka. Imaju podružnice po cijeloj Hrvatskoj i svoje sindikalne povjerenike i kad su izbori za radnička vijeća uvijek imaju i više nego dovoljno kandidata.

„Na izborima za radnička vijeća za svako mjesto imamo po najmanje desetak kandidata koji se međusobno nadmeću, imaju svoje male kampanje i lobiranja“, kaže Stanić koji smatra da je to odličan način uključivanja u sindikalnu borbu koja se ne može naučiti na fakultetima već samo na terenu. „Učimo ljude kako se organizirati i na taj način i mi rastemo. Osim toga, imamo puno povjerenika mlađih od 30 godina i upravo su se oni pokazali najboljima u referendumskim akcijama“.

Najveći problem javnih poduzeća Stanić vidi u sveprisutnom zapošljavanju po političkoj liniji, zbog čega je nemoguće organizirati neki značajniji otpor. Veliki problem predstavlja i Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji: „Mi smo firma koja je u postotku zaposlila najviše branitelja i djece poginulih branitelja, ali događalo se često da se umjesto njih zapošljavaju ljudi po rođačkim linijama. Legalisti smo i  kad već postoji zakon trebalo bi ga i poštovati. Trebaju postojati zakoni za sve slabije skupine, ali branitelji više nisu slabija skupina“, kaže Stanić.

U svojoj dugogodišnjoj sindikalnoj karijeri nije naišao na slučaj diskriminacije na osnovi seksualne orijentacije, a stavljanjem odredbi o zaštiti LGBT  prava u kolektivne ugovore, nada se da će LGBT osobe s vremenom imati više povjerenja u sindikate i početi se obraćati sindikalnim povjerenicima za zaštitu svojih prava. „Imali smo prijava za seksualno zlostavljanje preko povjerenika za zaštitu dostojanstva, ali se nisu dokazale ili su završile s nekim blagim posljedicama, što dosta govori o velikom pragu tolerancije u društvu po tom pitanju“, kaže Stanić.

Sindikati poput Nezavisnog cestarskog sindikata i Nove solidarnosti dio su neke nove sindikalne budućnosti, a projekt LGBT ravnopravnost na radnom mjestu sam je početak neke nove solidarnosti između radničkog i LGBT pokreta u Hrvatskoj.

„Želja nam je otvoriti ovu temu, vidjeti koji su problemi, što bi se moglo konkretno raditi i sl.; Sindikati su pokazali početni interes. Ovo će biti neka vrsta upoznavanja, otvaranja problematike na kojoj ćemo, nadamo se, nastaviti dalje raditi. Zasad nemamo preambiciozne ciljeve jer prije svega treba stvoriti određenu vrstu povjerenja i suradnje, a time otvoriti i neke nove perspektive te vidjeti što bi se konkretno unutar sindikata moglo učiniti za LGBT radnike i radnice“, zaključuje Jelena Miloš.

Photo: Mathias Wasik, license