Piše: Ana Brakus

Iako je diskriminacija LGBT osoba na radnom mjestu zakonski izričito ne samo zabranjena, već i kažnjiva, brojne LGBT osobe na svojim radnim mjestima, najčešće od straha bilo formalnih sanckija u vidu otkaza ili otežanog napredovanja bilo od neformalnih društvenih sankcija najčešće u formi uvreda, podsmijehivanja ili potpunog isključivanja, odlučuju se na autocenzuru.

Pričanje o svakodnevnim događajima u osnovi viđene kao potpuno „nevine teme“, uključuju prepričavanje o provedenom vikendu, slobodnim danima ili tjednim ritualnima, koje njihove heteroseksulne kolege i kolegice izlažu bez pretjerano puno promišljanja, budući da ne zaziru dubinski u intimu, već samo predstavljaju temelje za bolje upoznavanje ili razvijanje odnosa, za LGBT osobe vrlo je često izvorište stresa i mjesto povratka „u ormar“, ako su uopće i prošli proces coming out-a.

Gotovo sve osobe, izuzev jedne, s kojima smo u izradi ovih tekstova (koji će zbog duljine biti podijeljeni u dva dijela), odbili su govoriti imenom i prezimenom iz istih razloga iz kojih na svojim radnim mjestima pristaju na autocenzuru. Njihove godine, rodno izražavanje, ali i radna mjesta variraju. Neki od naših sugovornika i sugovornica zaposleni su u privantnim tvrtkama, neki su bili zaposleni u političkim strankama, neki na fakultetu, a drugi u državnim institucijama. Neovisno o mjestu zaposlenja, poteškoće s kojima se susreću, ali i misaoni procesi uključeni u svjesno pristajanje na rizik koje sa sobom nosi otkrivanje dijela njihovog identiteta, gotovo su identični.

Ovo su njihove priče.


Brankica (41), prevoditeljica, iskustvo rada u tijelima javne vlasti, privatnim tvrtkama

Moje prvo outanje na poslu koincidiralo je s mojim prvim lezbijskim iskustvom. Do tada sam bila u vezama isključivo s muškarcima, a za vrijeme prvog zapošljavanja bila sam u višegodišnjoj vezi i zaručena. Moje kolegice su bile dvije psihijatrice i tri psihologinje starije nekih desetak godina od mene. Sve dok nisam upoznala Anu nisam s kolegicama razgovarala na temu lezbijskih veza. Ana je bila poslovna partnerica, u otvorenoj lezbijskoj vezi, meni odmah izrazito interesantna, pa sam s kolegicama često razgovarala o njoj i njezinoj curi. Nijedna od kolegica to nije osudila, no bila im je odbojna činjenica da su „toliko slobodne“. To „toliko slobodne“ se odnosilo na činjenicu da su dolazile u naš mali grad i držale se za ruke, primjerice. Ana i ja smo se prvo dopisivale isključivo poslovno, no ta suradnja ubrzo je prerasla u prijateljstvo, a nedugo zatim i u vezu. Kako sam tada živjela u manjem gradu, nisam se odmah outala svima poznatima, no jesam kolegicama jesam. Bile su pomalo u šoku. Ponajviše zbog toga što su do tada „ismijavale“ Anu i njezinu dotadašnju vezu, ali i zbog toga što sam ja ostavila tadašnjeg zaručnika i zbog Ane se odlučila preseliti u Zagreb. Strašno ih je zanimalo kako su reagirali moji roditelji, brat i prijatelji/ce koje su poznavale. Osuđivanje nisam osjetila, a jedna od kolegica mi se par mjeseci kasnije pridružila na prvoj zagrebačkoj Povorci ponosa.

Kada sam zbog veze s djevojkom preselila u Zagreb, zaposlila sam se u jednom Ministarstvu. Atmosfera u Ministarstvu i mome tadašnjem odjelu bila je pomalo uštogljena i koliko sam tada bila shvatila, nije se previše razgovaralo o intimnim temama. Tako da su me prvi puta o privatnom životu pitali na jednom team buildingu, nakon što sam već nekoliko mjeseci tamo radila. Kada sam odgovorila da nisam udana, ali sam u višegodišnjoj vezi sa ženom, osjetila se za stolom za kojim sam sjedila s nekoliko kolega/ica neka neugodna tišina. Jedan kolega je probio led ustvrdivši da se sigurno „zezam“, jer sam „šaljiva“ po prirodi. No, razuvjerila sam ga. Nakon team buildinga sam vrlo brzo shvatila da se vijesti o mojem privatnom životu šire brzinom svjetlosti po Ministarstvu. Nije mi smetalo, a bilo mi je čak i zabavno uhvatiti ljude kako me gledaju u, primjerice, kantini ili na nekim sastancima. Neugodnije situacije nisam doživjela. Ono čime se mogu pohvaliti je činjenica da je većina kolega/ica počela paziti kako oslovljavaju LGBT ekipu, sve iz nekog respekta prema meni.

Moja iskustva s outanjem u poslovnom okružju bila su isključivo pozitivna. Nikada mi nitko nije rekao niti jednu ružnu riječ. Ne znam, naravno, jesu li svi/e uvijek zaista odobravali/e moj „životni stil“ ili ne, ali ono što je meni bilo važno sam uglavnom uvijek i postigla – nikada nisam željela tajiti svoju lezbijsku vezu i željela sam ljudima „dokazati“ da su lezbe i pederi ljudi kao i oni, sa svim svojim problemima, veseljima i strahovima. Kod nekih je bilo vrlo očito da su se dugo trudili i na koncu preskočili i posljednju preponu na putu prema prihvaćanju.

Ante (28), stručnjak za odnose s javnošću

Radim u odnosima s javnošću od druge godine faksa. Zapravo se na zadnjem poslu koji je usko bio povezan s političkom komunikacijom nisam nikad „službeno“ autao šefovima i kolegama već se do dogodilo kroz slobodno vrijeme dok smo radili jer smo puno vremena provodili na putovanjima pa smo se u razgovoru nakon posla dotakli životnih tema i veza. Nisam bio jedina gay osoba u uredu, pa to zapravo nikad nije bila tabu tema. Moji nadređeni su saznali preko mojih kolega, nisam smatrao da im to moram reći. Doživio sam jako lijepo iskustvo od direktora koji je saznao od kolegica u uredu da sam  za praznike otišao kući se autati  roditeljima. Nakon povratka u Zagreb pozvao me kod sebe u ured i pitao kako je prošlo i pitao treba li mi kakva pomoć.  Kasnije me podržao u ideji da se pridružimo sa svojim majicama u Prajdu.  Od kolega sam uvijek imao podršku i znali smo se dobro našaliti na račun gay i straight ljudi.  Mojoj prvoj šefici sam rekao da sam gay nakon što sam prestao raditi kod nje i bilo mi je žao što to nisam napravio i prije jer je divna osoba. Ona je u šali rekla; znala sam to od prvog dana i zato sam te uključivala u projekte suradnje s udrugama za promicanje ljudskih prava.  Imao sam sreće za razliku od svojih prijatelja koji danas rade u sudstvu i medicini koji svoju seksualnost skrivaju kao zmija noge.

Marina Milković (29), psihologinja s iskustvom rada u državnim institucijama

U životopisu uvijek navodim sve što sam radila, uključujući i sve povezano s aktivizmom pa očekujem da  na taj način već poslodavcu dajem do znanja nešto o sebi. Također, nadam se da će me “guglati” i na taj način mi olakšati autanje, ali za sada moram reći da u državnim i javnim službama to baš i ne rade, na žalost. Nadalje, prihvaćam sve upućene zahtjeve za prijateljstvom i nikada ne skrivam informacija na Facebook profilu. Kada me netko pita jesam li u vezi kažem da imam partnericu, a bliskim kolegicama i kolegama i otvoreno prva to kažem. Također, sklona sam nadati se da će se stvar jednostavno proširiti i riješiti me muke opetovanog autanja. Posljedica je to da me ljudi s kojima nisam jako bliska kada shvate više ništa ne pitaju, već se tema mog privatnog života izbjegava. Tu je moja odgovornost što ne iniciram takve teme, ali i odgovornost kolegica i kolega jer bih stvarno voljela da me nekad nešto pitaju. Međutim, nikad neću zatajiti partnericu jer mi je to ponižavajuće niti ću je predstaviti kao prijateljicu, ali znalo se dogoditi da kad počnem raditi neko vrijeme, dok me ljudi ne upoznaju, aktivno izbjegavam privatne teme, da kada se priča o partnericama i partnericama jednostavno šutim i slično, iako su mi sva dosadašnja iskustva nakon autanja bila pozitivna. Žao mi je zbog toga i ne volim to raditi, ali to je još jedan dio ormara kojeg nosim. I dajem si vremena da ga skinem. U svojim radnim sredinama do sada sam uvijek bila jedina nestrejt osoba i jedina osoba koja uopće progovara i LGBTIQ temama. Moram reći da stvarno nije uvijek lako izdržati taj zbunjeni pogled kada se autaš i nerijetko se u tom trenu poželim sakriti u neku rupu i imam osjećaj kao da sam sletjela s neke svoje sigurne planete LGBTIQ friendly prijateljstava  i poznanstava, s planete u kojoj je svima sve jasno i biti aut je tako lako, na planetu gdje se osjećam kao izvanzemaljka i gdje tek ljudima trebam objasniti tko sam. Najveći strah mi je zapravo da me kolegice i kolege više neće gledati kao psihologinju, već samo kao lezbijku. I mislim da je taj strah realan jer sam često primijetila da LGBT identitet onda postaje glavno obilježje i glavna etiketa osobe te sam i sama osjetila kako mi se ta etiketa lijepi na čelo i voljela bih da to nije tako. Ne želim biti “ona lezba psihologinja” niti da se automatski stvaru o meni pretpostavljaju zbog mog identiteta. Eto, to je za sada moj mali kodeks autanja na poslu.

Drugi dio teksta pročitajte ovdje.

photo: Photo: Lee Royal, license