Piše: Ana Brakus

U nastavku donosimo tri nove priče lezbijki i gejeva koji progovaraju o vlastitim iskustvima autocenzuriranja na radnom mjestu.

Iako je diskriminacija LGBT osoba na radnom mjestu zakonski izričito ne samo zabranjena, već i kažnjiva, brojne LGBT osobe na svojim radnim mjestima, najčešće od straha bilo formalnih sanckija u vidu otkaza ili otežanog napredovanja bilo od neformalnih društvenih sankcija najčešće u formi uvreda, podsmijehivanja ili potpunog isključivanja, odlučuju se na autocenzuru. Prve tri priče možete pročitati ovdje.

 

Slavko (29), asistent na fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

Prije tri godine zaposlio sam se kao asistent na jednom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na mojoj katedri, koja ujedno čini i moju bližu radnu okolinu, najmlađi sam uposlenik te je prisutna značajna razlika u godinama između ostalih članova katedre i mene. Moj odnos s kolegama iz bliže radne okoline izrazito je profesionalanog karaktera što je posljedica prirode radnog mjesta, mog položaja u akademskoj hijerarhiji i spomenute razlike u godinama između mojih kolega i mene. Nepisani dio akademskog bontona jest da se s kolegama, a naročito starijima, o privatnom životu razgovara jako malo, a pitanja koja se tiču privatnog života najčešće su postavljena iz pristojnosti i ne zadiru duboko u intimu. Uzimajući u obzir navedeno nisam osjetio potrebu da se autam kolegama iz neposredne radne okoline.

Kroz sudjelovanja u raznim odborima, skupovima i radionicama upoznao sam asistente s drugih katedra, a s nekima od njih nastavio sam se družiti u pauzama na poslu i van radnog mjesta. Tim kolegama sam se nakon nekog vremena autao. Kroz druženja jedni bi drugima prepričavali svakodnevice pa tako i one koje se tiču odnosa s partnerima. Važno mi je ne osjećati se isključenim u društvu prilikom diskutiranja privatnog života te sam zbog toga out svim prijateljima pa tako i prijateljima s radnog mjesta.

Imam dojam da bi mi možda na nekom drugom radnom mjestu bilo teže. Moji mlađi kolege asistenti dobro su reagirali i shvatio sam da nisam prva osoba koja im se u životu autala. Pomaže što ni u jednom trenutku nisam osjetio strah niti čuo neki negativan komentar o gej osobama.

Iva (30), zaposlenica u privatnoj informatičkoj tvrtki

Radim u maloj informatičkoj firmi gdje se trudi održati obiteljska i prijateljska atmosfera tako da je u nekom trenutku trebalo doći i do autanja. Bila sam nesigurna u početku jer se nikad nije povukla nikakva “gej” tema pa nisam znala kakva je to ekipa. Malo po malo sam, kako bi se zbližila s nekim, ja počela povlačiti takve teme i naišla ne samo na odobravanje već i na društvo za prajdove, prosvjede i partije. Danas sam aut svima s kojima i privatno održavam  društveni kontakt, a mislim da ću se s vremenom i dovoljno ohrabrit da budem i ostalima. Na prošlom radnom mjestu nije bila ugodna atmosfera i svakodnevno sam slušala “viceve” o pederima. Nisam se osjećala sigurnom išta reći o tome pa bi svaki put samo pregrizla jezik i okrenula glavu.

Nije lijep osjećaj paziti na svaku riječ i uporno lagati o svakom detalju svog života. Bila sam u više situacija gdje sam htjela podijeliti nešto iz života, pozitivno ili negativno ili čisto kao zanimljivost no nisam, iz straha od neprihvaćanja. Imala sam konstantan grč kad bi me pitali bili što iz privatnog života, samo bi ignorirala pitanje ili skrenula na drugu temu. S druge strane znala sam sve o kolegama, njihovim obiteljima, izlascima. Da se opet nađem u takvoj situaciji mislim da bi opet strah prevladao i ponijela bi se jednako.

Petra (26),

Čudno je to s autanjem na poslu. S jedne strane, nisam se autala od srednje škole kad sam rekla mami i nekim prijateljima, a ostatak obitelji i prijatelja/ica su saznali/e preko njih. Ljudi koje sam upoznala kasnije, upoznala sam ili na LGBT eventima ili u kontekstu partnerice pa nije bilo potrebe za posebnim outanjem. S druge strane, ako me upišeš na google search, prvo će izbaciti poveznicu sa Prideom, a onda ostale podatke. Ne skrivam se kad hodam s partnericom po gradu.

Ipak, nisam se outala na nijednom radnom mjestu, a promijenila sam ih nekoliko u par godina.

Za to postoji više razloga. Prvo, nekad sam radila terenske poslove i s ljudima sam više surađivala nego radila i nekako iako sam uvijek u razgovoru s njima koji je bio većinom o poslu uspjela saznati imaju li partnera/icu, djecu, kućne ljubimce, kuću ili stan i ostalom, ja osobno nisam nikad dijelila informacije o svom životu osim primjerice iz kojeg sam dijela grada i koliko godina imam. Drugo, i jedan od razloga zašto je to tako je jer sam pretežno počinjala raditi novi posao kad nisam bila u vezi, a za razliku od strejt ljudi za koje se po defaultu podrazumijeva da su strejt, imala sam osjećaj da izražavanje svakog drugog seksualng identiteta treba nečim potkrijepiti. Ako kažeš samo da si lezba, a ne kažeš to u kontekstu „imam curu“, „živim sa curom“ i dapače ne možeš to potkrijepiti sa „skupa smo x godina“ ili se izražiš bez da te netko posebno pita, uvijek postoji bojazan da će osim potencijalne negativne reakcije uslijediti zaključak kako samo, eto, ističem da sam lezba jer sam posebna, drugačija, jer kao „biram biti lezba“.

Pomisao da bih trebala s nekim koga ne poznajem dobro i s kime radim ulaziti u razgovore i rasprave oko svog privatnog i intimnog života me grozila i pomisao da bih se nekome trebala opravdavati me frustrirala i ljutila jednako kao i pomisao da me ne bi cjenili kao poštenu i vrijednu radnicu koja dobro radi svoj posao, nego degradirali i znali samo kao lezbu ili da bi pomislili da neku od kolegica s posla doživljavam na seksualan način.

Temeljem iskustva s ljudima općenito, društvom u kojem živimo i nekim komentarima o drugim gej ljudima koje čujem –  unaprijed pretpostavljam kakve bi bile reakcije. Osobno mi je, kao vjerujem i mnogim drugim LGBT osobama najteže bilo raditi 2013. godine za vrijeme skupljanja potpisa za referendum i nakon što je isti prošao, jer sam razmišljala koliko je ljudi s kojima radim i koje susrećem i prema kojima sam uvijek korektna i pristojna i ne ugrožavam ih ni na koji način glasalo protiv moje slobode, mog prava na život, a za to da se oni osjećaju superiorno nad fiktivnim prikazom lezbi i pedera u svojoj glavi.

S promjenom posla, počela sam više osobnih stvari dijeliti s ljudima s kojima radim i pričati o privatnom životu, a ne samo o poslu i bila se spremna outati – da se razumijemo, nisam nikad ni posebno skrivala da sam lezba niti da idem na Pride niti da mi je Željka Markić jedna od najomraženijih osoba, ali napokon sam se našla u situaciji da radim s kolegama/icama koji/e imaju slične stavove i – onda sam promjenila posao.

Sad radim sa kolegama/icama koje imaju obitelji i djecu i naravno slušam o svakoj njihovoj zgodi, odrastanju, svakoj ocjeni upisanoj u imenik. U međuvremenu sam i ja ušla u vezu koja je kvalitetna i stabilna, ali nisam se outala. Prerano mi je za outanje jer iako nisam sigurna kakvi su njihovi stavovi, znam da neće biti oduševljeni činjenicom da sam lezba. Tu dolazi do sukoba između toga skrivam li se zato da njima ne bi bilo neugodno ili zato da meni bude lakše i da mi se razne misli, podsmjehivanja i negodovanja, utemeljeno ili ne, vrte po glavi. Situacija je dodatno komplicirana zbog toga što se uvijek nađem u nekom krugu ljudi koji su poput mreže i uvijek „netko zna nekoga“ pa je dodatan faktor „hoće li tome nekome tko me poznaje biti neugodno ako se proširi da sam lezba?“.

Tko zna kakva bi se pomutnja stvorila ako bih rekla da se zapravo doživljavam rodno neutralno i ne opterećujem kategorijom roda, ali da se nazivam lezbom jer je činjenica da biološki jesam žena.

Ono što mi se znalo događati na prijašnjem poslu, a povezano je s rodnim izražavanjem više nego sekusalnim identitetom jest da me prolaznici komentiraju u smislu „je li ovo muško ili žensko“ zbog toga što sam nosila kraću kosu (izgleda rezerviranu za muškarce) pa im je bilo jako zbunjujuće ako su me vidjeli s leđa. Jednom prilikom su ljudi otišli toliko daleko da je „gospodin“ rekao „ima sise, žensko je!“. Pretpostavljam da možete zamisliti količinu frustracije, ljutnje i razočaranosti koju sam osjećala u tom momentu jer me netko na mom radnom mjestu doslovno sveo na samo tijelo i komentirao kao da nisam tamo, a ja mu de facto nisam smjela ništa reći zbog potencijalnih problema na poslu. Naravno, ipak sam uzvratila „nemate pravo komentirati moj spol ni rod, a s obzirom da sigurno nećemo na dejt, što vas briga“.

Uglavnom, ne mogu reći da se skrivam, ali s autanjem na poslu uvijek nešto čekam. Čekam da se dokažem na poslu, čekam da budem u stabilnoj dugotrajnoj vezi, čekam da me netko drugi pita nešto u vezi mog privatnog života da sama ne ističem odstupanje od poželjnog i/ili nečeg što su već sami/e pretpostavili/e, čekam da ljudi sami zaključe. Ali to se obično ne dogodi, jer ljudi su u vezi seksualnosti često slijepi ili biraju biti slijepi. A do tad, osjećam se kao da me djelomično u sebi žale i misle o tome što nije u redu sa mnom ako nemam dečka/muža i ako nemam djecu, a zapravo ne znaju da imam privatan život ispunjen jednako zanimljivim i vrijednim odnosima, osjećajima i osobama i s jednakom količinom stresa i drame kao i oni sami/e.

Situacija bi bila drugačija ako mi o poslu ne bi ovisila egzistencija i ako bih bila u mogućnosti sama birati s kime ću raditi pa bih otvoreno nastupila i jasno izrazila svoju seksualnu orijentaciju te ne bih, koliko je to moguće dozvolila da me se gleda kroz prizmu seksualnosti ili ako bih radila u primjerice u nekom NGO-u koji se bavi ljudskim pravima ili u državnoj upravi gdje mi za razliku od privatnog sektora posao vjerojatno ne bi ovisio o odluci i stavovima pojedinca/ke pa bih se u slučaju problema mogla pozvati na zakon o diskriminaciji bez da uvelike riskiram markiranje sebe kao radnice i osobe koja je spremna tužiti poslodavca i s kojom je bolje doslovno ne imati posla.

photo:  Photo: Katie King, license