foto: Marina Škrabalo, upraviteljica zaklade SOLIDARNA i  Sandra Benčić, predsjednica Zakladne uprave SOLIDARNE, prigodom kampanje „drugotna na sav glas!“.

Piše: Darko Markušić

S ravnateljicom Zaklade Solidarna – za ljudska prava i solidarnost Marinom Škrabalo razgovaramo o razvoju civilnog društva u Hrvatskoj, korporativnoj podršci civilnom sektoru te promjenama koje donose direktive Europske unije na području izvještavanja kompanija o podršci razvoju ljudskih prava.

Naime, EU direktiva (2014/95/EU) od 2016. godine obvezuje velike tvrtke da u svojem nefinancijskom izvješću o poslovanju poseban naglasak stave i na područje ljudskih prava, odnosno da detaljnije razjasne kako doprinose pitanjima zaštite okoliša, ljudskih prava i borbe protiv korupcije.

Koliko hrvatske tvrtke podržavaju civilno društvo?

Jako je teško precizno odgovoriti na ovo pitanje budući da nemamo istraživački uvid u ukupni poslovni sektor među kojima po broju i udjelu radne snage prevažu mala i srednja poduzeća,a koja u većini slučajeva nemaju sustavne prakse doniranja. S jedne strane imamo ustaljen broj velikih poduzeća koja se strateški profiliraju kao društveno odgovorna, što u pravilu uključuje i razvijene programe korporativnog doniranja za društveno korisne teme. To je prvenstveno način poslovanja kompanija koje su prisutne na međunarodnim tržištima te na burzi gdje je nefinancijsko izvještavanje o društvenim, ekonomskim i ekološkim učincima postalo standard za velike, uspješne i bogate kompanije. Ipak, među prioritetima doniranja rijetko se nalazi podrška zaštiti ljudskih prava posebno marginaliziranih skupina koje su izložene i stigmi, poput LGBT osoba, Roma, beskućnika ili pak podrška organizacijama koje otvaraju teme diskriminacije. Na žalost tome je uzrok rekla bih namjerno etiketiranje zaštite ljudskih prava kao „lijeve“ političke teme, što za poduzeća, u Hrvatskoj uvelike ovisna o političkoj volji i klimi, predstavlja i reputacijski rizik. Stoga smo mi u zakladi Solidarna odlučili da ćemo sredstva za podršku rodnoj ravnopravnosti i pravu na slobodu rodnog izražavanja kroz kampanju „Drugotna na sav glas!“ primarno namicati od pojedinaca i pojedinki, dok nam je s poduzećima cilj razviti dugoročnu suradnju na unapređenju njihovih poslovnih i donatorskih praksi u odnosu na zaštitu ljudskih prava s nadom daće se trud isplatiti kroz kojih 10 godina.

Gdje smo po tom pitanju u odnosu na druge zemlje u EU i svijetu?

Ako pogledamo brojne humanitarne akcije, posebno u slučajevima prirodnih katastrofa ali i izbjegličke krize, uočljiv je snažan solidarni doprinos građana ali i niza poduzeća različitih veličina. Anegdotalno znamo da mnoge lokalne akcije dobivaju dobrosusjedsku podršku malih poduzeća, prvenstveno u robi i uslugama. To govori u prilog otvorenosti hrvatskih poduzeća civilnom društvu kojeg shvaćamo kao prostor za dobrovoljni angažman građana oko pitanja od zajedničkog interesa. Na razini razvoja poslovnih politika, postoje iskoraci prema dijalogu s organizacijama civilnog društva specijaliziranima za određene teme, kao i sa sindikatima, no nemam dojam da je to pravilo, niti da se taj format koristi kada iskrsnu kontroverzne teme ili sukobi, primjerice u slučajevima rizika po okoliš ili radnička prava. A višedionički dijalog je upravo i glavna poluga za pravodobno prepoznavanje rizika i potencijalnog štetnog poslovanja po društvo. To je upravo bio i jedna od funkcija Nacionalnog foruma za društveno odgovorno poslovanje kojeg je pokrenula poslovna organizacija Hrvatski poslovni savjet za održivi razvoj, a koji je okupio sindikate, poslodavce, akademsku zajednicu i organizacije civilnog društva. U tijeku je, koliko znam uspostava slične platforme usmjerene na promociju obnovljivih izvora energije koja bi okupila proizvođače energije, udruge za zaštitu okoliša i u perspektivi potrošačke zadruge.

Koliko ste zadovoljni potporom korporativnog sektora zaštiti ljudskih prava, odnosno udrugama civilnog društva koje se bave upravo tim pitanjima?

Zaštita ljudskih prava predstavlja dosad najmanje vidljivu, pa i najslabiju kariku trokuta održivosti poslovnih organizacija koju čine briga za utjecaj na gospodarstvo, društvo i okoliš. Na žalost, u Hrvatskoj, bremenitoj negativnim iskustvom predatorske i uvelike nezakonite privatizacije, nije rijetko od poslodavaca čuti da se oni brinu za ljudska prava svojih radnika samim time što im redovno isplaćuju plaće i doprinose te imaju interne propise vezane uz sigurnost na radu. To bi naravno trebalo predstavljati zakonski minimum ,ali i donji prag društveno prihvatljivog poslovanja. No, u ambijentu gdje se plaće i godinama ne isplaćuju, a žene, nacionalne manjine, osobe s invaliditetom sustavno diskriminiraju na tržištu rada, o čemu svjedoče i godišnja izvješća pravobraniteljstava, poslodavci imaju jako veliki manevarski prostor da ispadnu naizgled odgovorni, pri čemu ih nikako ne motivira izostanak sankcija za one koji ne samo da su neodgovorni već sustavno krše zakon. Tu je ključna uloga države koja sama može uvesti i mrkvu i batinu. U tome je snažan, ali neiskorišten alat javna nabava. Primjerice, moguće je propisati minimalne kriterije društvene odgovornosti za pristup ponuditelja postupku javne nabave, a koji bi uključili pokazatelje zaštite ljudskih prava, poput redovitosti i dostojanstvene razine plaća, ujednačenosti plaća za muškarce i žene, zastupljenosti žena i rodnih manjina u upravljačkoj strukturi, funkcionalnosti radničkih vijeća i odnosa sa sindikatima, odgovorne politike oglašavanja u odnosu na prava djece, mladih i sprječavanje reprodukcije rodnih, dobnih i mnogih drugih stereotipa. Ovo bi bio vrlo konkretan poticaj kompanijama da se izdignu iznad donjeg praga redovne isplate plaća.

EU direktive od 2016. donose određene promjene u izvještavanju većih kompanija, koje će uz nefinancijsko izviješće morati uključiti i ljudska prava (kako im tvrtka pridonosi)?

Kako bismo potakli kompanije na temeljitiji pristup zaštiti ljudskih prava koji i njima donosi višekratne dobiti – ugled, privlačnost za kvalitetne kadrove, bolju rizika i manje troškove potencijalnih odšteta – Hrvatski poslovni savjet za održivi razvoj je u suradnji sa zakladom Solidarna i Gongom preveo UN-ove smjernice za poslovni sektor i ljudska prava i pokrenuo seriju edukacija o njihovoj primjeni.

Što te Smjernice donose?

Ove Smjernice traže od poduzeća da imaju politiku odgovornosti poštivanja ljudskih prava, proces dubinske provjere (due diligence) za identifikaciju i prevenciju kršenja ljudskih prava, procese koji omogućuju sustav popravka utjecaja ili doprinosa kršenju ljudskih prava.

Ova odgovornost odnosi se na poduzeća svih veličina djelatnosti vlasništva i strukture. Također, Smjernice potiču poduzeća da surađuju s dionicima koji su pod utjecajem i koriste rezultate procjene za aktivnosti, koriste kvalitativne i kvantitativne pokazatelje za provjeru svojih utjecaja na ljudska prava javno izvještavaju, uključuju promišljanja ljudskih prava u poslovne strategije te da povezuju brigu za ljudska prava s upravljanjem rizicima vlastitim kodeksima ponašanja i drugim alatima. Upravo je uključivanje onih koje poslovne politike direktno pogađaju u planiranje tih istih politika i najbolji način sprječavanja mogućih šteta, ali i potrage za inventivnim rješenjima. Recimo, što nije najpametnije pitati LGBT osobe što njima treba da se osjećaju ugodno u svojoj radnoj sredini? Ili pak pitati svoje radnike i radnice što im treba da mogu u miru raditi i ne brinuti jesu li im djeca zbrinuta?

U optimističnom bih tonu istakla da je prošle godine po prvi puta u sklopu Indeksa društveno odgovornog poslovanja 2016. Hrvatske gospodarske komore i Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj, a u suradnji sa zakladom SOLIDARNA pokrenuta Posebna nagrada za ljudska prava na koju se odazvalo 14 poduzeća s detaljnim opisima svojih poslovnih praksi koja prema njihovoj ocjeni doprinose zaštiti ljudskih prava. Nagradu je dobila Podravka za volontersko djelovanje udruge zaposlenika PULS koja se angažirala u izbjegličkoj krizi, a pokrenuli su je pripravnici i dosad je odradila preko 20 akcija u zajednici, s fokusom na ljudska prava. Sažeci svih prijava za nagradu objavljeni su časopisu Gospodarstvo i održivost, a cjeloviti opisi u Zborniku radova s Konferencije o DOP-u. Namjera nam je sljedeće godine uvesti i poseban podmodul Indeksa DOP-a za ljudska prava gdje bi se na jednom procjenjivala kvaliteta zaštite ljudskih prava u svim poslovnim procesima te na razini korporativnih politika – od radne okoline, preko brige za potrošače, do dobavljačkog lanca i utjecaja na lokalne zajednice u kojima poduzeće posluje, kako u Hrvatskoj tako i međunarodno.