Piše: Ana Brakus

O pravima LGBT osoba, a posebno onima u radnom okruženju, razgovarali smo s Katrin Hugendubel, direktoricom zagovaračkih aktivnosti europske podružnice ILGA-e, najveće međunarodne organizacije kojoj su u fokusu prava LGBT osoba.

„Diskriminacija započinje još tijekom edukacije i njoj možemo zahvaliti homofobno i transfobno zlostavljanje u školi, a  koje dovodi do odustajanja od školovanja. Prilikom samog postupka zapošljavanje diskriminaciji su posebno izložene transrodne i transeksualne osobe čiji dokumenti nisu prilagođeni njihovom rodnom identitetu, što poslodavci vrlo često uzimaju kao temelj za iskučivanje iz postupka zapošljavanja. No, diskriminacija često može biti i suptilna. Kreiranjem atmosfere u kojoj se pojedinci i pojedinke ne osjećaju dovoljno sigurno da govore o svojem životu, seksualnoj orijentaciji ili rodnom indentitetu prisiljava ih da konstantno prikrivaju dio svog identiteta. Manje suptilni oblici bili bi kreiranje politika koje se odnosi samo na heteroseksualne parove, negativne ili uvredljive komentare o LGBT osobama ili slično“, odgovara  Katrin Hugendubel na naše pitanje koja je najčešća forma diskriminacije kojoj su izložene LGBT osobe na radnom mjestu ili prilikom traženja posla.

Ističemo kako brojna istraživanja ukazuju na manju razinu diskriminacije prilikom razgovora za posao, a značajnije veću nakon što osoba stupi u radni odnos i, barem službeno, postane dio radne okoline.

„Primjećujemo da su diskiminaciji prilikom zapošljavanja najizloženije trans* osobe,  a za smanjenje homofobije u radnoj okolini trebalo bi doći do promjena politika unutar samih tvrtki, ali i načina na koji svakodnevno komuniciramo, kako bismo stvorili zaista inkulzivno radno mjesto“, napominje Hugendubel.

I na hrvatskom primjeru jasno je kako proces pristupanja Europskoj uniji zahtjeva značajnije promjene legislative i ne samo kreiranje, primjerice, Zakona o suzbijanju diskriminacije, već i uvođenja antidiskriminacijskih odredbi u brojne zakone, što inače razjedinjenoj političkoj sceni, ne predstavlja pretjerano veliki problem jer je, ipak, riječ „samo“ o zakonima. Implementacija istih, uz njih nužno potrebna edukacija i senzibilizacija javnih i državnih službenika, aktivne mjere borbe protiv diskriminacije, nakon ostvarenja zadanog cilja padaju u drugi plan.

„Utjecaj Europske unije na snagu borbe protiv diskriminacije bio je različit za brojne zemlje koje su prolazile kroz proces pristupanja, stoga je teško dati sveukupnu ocjenu. Ipak, jasno je da iako se promjena legislative najčešće događa tijekom procesa pristupanja, stvarna promjena dolazi tek uz implementaciju. Za nju je potrebno liderstvo i politička volja“, govori Hugendubel.

Usmjeravanje političke volje gotovo je neprovedivo bez kontrolnih mehanizama i zbog toga se vraća u ruke nacionalnim državama, odnosno političkim akterima unutar nacionalnih država.

“Europska komisija ima manadat za praćenje stanja, ali ne može osigurati stvarnu implementaciju. To je zadaća nacionalnih vlada. Mi u ILGA-Europe blisko surađujemo sa svojim članicama, organizacijama civilnog društva, kako bi implementaciju donesenih zakona osigurali”, pojašanjava nam Katrin Hugendubel ulogu svoje organizacije.

Svake godine, kao rezultat proučavanja i praćenja stanja LGBT prava, u europskim zemljama (njih 49) ILGA-Europe izdaje Rainbow Map, detaljan prikaz progresa i/ili regresa. Ovogodišnji Rainbow Map izdan je 17. svibnja, na Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije, a glavna poruka aktivista i aktivistkinja bila je upućena političkim vođama koji traže odgovor na pitanje kako se može poboljšati pozicija njihove zemlje na Mapi. „Nabavite političku kičmu!“, poručeno im je iz organizacije.

“Za nas je važno da radimo na zaštiti ljudskih prava, da pokušavamo djelovati intersekcionalno. U našem djelovanju ključno nam je štiti prava radnika i radnica, pa tako i onih koji su dio LGBT zajednice”, zaključila Katrin Hugendubel.

Photo: ILGA Europe