Razgovarala: Emina Hermann
Fotografirala: Nina Đurđević

U trećem u nizu tekstova koji će biti objavljeni u sklopu projekta ‘Radnopravnost svima!’ razgovarali smo s Ivanom Blaževićem, tajnikom Zaklade Solidarna, partnerske organizacije na projektu.

Možete li nam reći nešto više o Zakladi Solidarna, o tome zašto je osnovana, čime se bavi i tko su njezini korisnici? Po čemu je Solidarna drugačija od ostalih inicijativa koje se bave ljudskim pravima u Hrvatskoj i na koje načine svojim korisnicima omogućava podršku?

Solidarna je Zaklada koja je u Zagrebu osnovana krajem 2015. godine, a svoj rad temelji na otvorenosti, povjerenju i poštenju, ali i hrabrosti potrage za novim suradničkim modelima prikupljanja i raspodjele resursa potrebnih za autonomno građansko djelovanje. Kao Zaklada prvenstveno služimo kao podrška građankama i građanima, inicijativama i udrugama u njihovom radu, bilo to kroz organizacijsku podršku, podršku u PR-u ili pomoć u povezivanju s drugim organizacijama koje se bave sličnim temama. Uvijek smo otvoreni barem za savjetovanje. Često radimo kao treneri i mentori ljudima koji se aktivno bave društvenim temama.

Kako je udrugama često najteže prikupiti sredstva za njihov rad, naročito onaj koji se ne može projektno financirati, želimo biti spona prema donatorima, kako fizičkim tako i pravnim osobama, kojima je stalo do zaštite i promocije ljudskih prava u Hrvatskoj, no sami nemaju pregled nad slikom tko se i čime bavi u Hrvatskoj. Želimo biti organizacija koja ulijeva povjerenje, kako građankama i građanima koji prate naš radi, tako i svima kojima dajemo podršku, ali i donatorima koji prepoznaju naš rad, dobre namjere, poštenje, a to prije svega postižemo transparentnim radom i otvorenošću za nove ideje, sugestije i primjedbe.

Kao podrška pojedinkama i pojedincima angažirani smo u situacijama kršenja njihovih ljudskih prava, poput pomoći žrtvama obiteljskog nasilja ili novinarkama i novinarima koji su pritisnuti tužbama radi svog profesionalnog i predanog rada. U takvim situacijama pokušavamo uskočiti s jednokratnim, kriznim sredstvima, kako bi naši korisnici mogli pokriti troškove odvjetništva, sudskih pristojbi ili specifične potrebe proizašle iz često tragičnih događaja. Naravno, ne možemo očekivati da kao privatna zaklada možemo zamijeniti javni sustav kada zakaže ili ne može dovoljno brzo i adekvatno odgovoriti, no trudimo se biti što bolja i fleksibilnija podrška pojedinkama i pojedincima u teškim životnim trenucima.

Vjerujemo da uvodimo novi model funkcioniranja i društveno aktivnog rada, što smo do sada potvrdili našim akcijama i kampanjama.

Zašto ste se u Solidarnoj odlučili na partnersvo na projektu ‘Radnopravnost svima!’? Koja je uloga Solidarne u ovom projektu?

S obzirom na to da aktivno surađujemo s poslovnim sektorom mislim da smo prirodni partneri u ovom projektu kao organizacija koja povezuje druge neprofitne organizacije s poslovnim sektorom. Želimo doprinijeti tvrtkama u Hrvatskoj da poboljšaju svoje interne prakse i mehanizme u svrhu zaštite ljudskih prava na radnom mjestu, kako bi se sve radnice i radnici bolje osjećali u svojoj radnoj okolini i bili/e zadovoljniji svojim poslom. Također, predstavu koja nastaje u sklopu projekta smatramo neizmjernim doprinosom poslovnom sektoru u Hrvatskoj. Istraživanje K-Zone ‘LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu’ daje nam mjerljive rezultate i početnu točku poslovnom sektoru za unaprjeđenje radne okoline za LGBTI osobe u njihovim tvrtkama. Solidarna je u ovom projektu zadužena za spajanje s poslovnim sektorom te doprinos sadržaju u smjeru prilagodbe poslovnom sektoru.

Zašto smatrate da je važna intersekcionalnost, odnosno spajanje radničkih prava i prava marginaliziranih skupina poput LGBTI zajednice?


Nitko od nas nije samo radnica ili radnik, LGBTI osoba ili primjerice manjina i zbog toga rad na jednom pravu mora uključivati rad i na drugom. Kada govorimo o radnim pravima, LGBT osoba i heteroseksualac/ka imaju jednak problem niske plaće ili ugovora na određeno vrijeme, ali LGBT osoba već teže može staviti sliku svog partnera ili partnerice na stol. Isto tako, kada govorimo o drugim marginaliziranim skupinama poput osoba s invaliditetom ne možemo odvojiti probleme u ostvarivanju prava na zdravstvenu skrb s pravom na rad kada znamo da imanje, odnosno neimanje posla, znatno utječe na mentalno zdravlje ljudi, a neprilagođenost tvrtki za rad osoba s invaliditetom još dodatno marginalizira. 

Koji su najuspješniji projekti ili kampanje koje je Solidarna provela? Koji su bili njihovi rezultati i kako je izgledao čitav proces od provedbe do realizacije željenih rezultata?

Solidarna je do sada odradila četiri javne fundraising kampanje. Prva je bila „Drugotna na sav glas“, kad smo 2016. godine uspješno skupili 60 000 kn. Krajem 2016. i početkom 2017. smo radili kampanju „Budimo dobri domaćini“ gdje smo s Are You Syrious, CMS-om, Inicijativom dobrodošli, bendom Krijes i koalicijom Solidarnosti Split organizirali crowdfunding kampanju kako bismo podržali mlade kreativce koji se bave bilo kojom vrstom umjetnosti, a njome se ne mogu baviti jer nemaju potrebne materijale i/li instrumente.

Za tu kampanju smo trebali skupiti 40 000 kn, ali smo na kraju prikupili 206 000 kn. Od viška novaca smo 2017. godine poslali djecu iz Porina na ljetovanje s odgajateljima/cama, gdje im je bio osiguran umjetničko-sportski program te smo na Tabor Film Festivalu održali filmske projekcije, tematizirane radionice, izložbu i kuharske radionice s Okusom doma.

S udrugom Nismo same smo 2018. godine uspješno provele kampanju „Nisi sama, ideš s nama“, gdje smo skupljali novac kako bi se ženama u gradu Zagrebu osigurao besplatan taksi prijevoz na kemoterapije. Prije pokretanja te kampanje radili smo istraživanje o realnim potrebama u Zagrebu i tada smo uočili kako svaka četvrta žena uopće nema nikakav oblik prijevoza. U kampanji smo prikupili 120 000 kuna i od tada se žene voze besplatnim taksijem na kemoterapiju. Ima i taksista koji im uopće ne žele naplatiti tu uslugu. Udruga Nismo same i dalje prikuplja sredstva za svoje kampanje kako bi popunila sredstva u tom fondu. To je oblik podrške kojem mi težimo – pomognemo u razvijanju modela, isprobamo ga i onda ga udruge dalje mogu same provoditi. S druge strane se bavimo i zagovaranjem. Na primjer, u ovoj kampanji smo vidjeli da trošak taksi prijevoza nije toliko velik na godišnjoj razini. Mislimo da bi grad takve troškove trebao preuzeti na sebe, kao što je to praksa u Njemačkoj i Nizozemskoj, gdje ljudima zdravstveno osiguranje pokriva te troškove.

Tu je naravno i Fond Desa & Jerko Baković koji smo pokrenuli 2018. godine, kada nam se javila Desa Beković, koja je u svojoj 100. godini željela prodati stan u kojem živi i donirati nam sredstva za stipendiranje djece. To je bila želja nje i njenog pokojnog supruga, oni su bili veliki humanitarci. Trenutno imamo 29 stipendista koje aktivno pomažemo. Ono što je tu drugačije od ostalih stipendija je da stipendiramo samo osnovnoškolce i srednjoškolce, jer mislimo da studentskih stipendija ima dovoljno. S druge strane, osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje je za dodatnu podršku oslonjeno na sustav socijalne skrbi, a ne za obrazovni sustav. Kroz centre za socijalnu skrb može se dobiti neznatna podrška, tako da smo vidjeli da je tu najveći problem. Druga stvar je to što ih mi dugoročno financiramo, odnosno kroz čitavo osnovnoškolsko ili srednjoškolsko obrazovanje. Cilj nam je svakog ispratiti do kraja srednjoškolskog obrazovanja. Treća stvar je što mi korisnicima i njihovim roditeljima ne dajemo novce, već direktno plaćamo troškove poput smještaja u domu, prijevoza, školarine i opreme koja im je potrebna. Također, mi za svakoga od stipendista osiguravamo mentora, odnosno odgajatelja/icu u domu, psihologa/inju ili pedagoga/inju koji su s njima svakodnevno u kontaktu i koji nam javljaju ukoliko su im potrebna neka dodatna sredstva podrške. Solidarna i dalje prikuplja novac za te stipendije, a nadamo se da ćemo kroz neko vrijeme povećati broj stipendista.

Protekle smo godine u lipnju i srpnju pokrenuli kampanju „Spasi me“ koja je bila namijenjena osnivanju fonda za hitnu podršku žrtvama obiteljskog nasilja. Do sada smo prikupili nekih 350 000 kuna s kojima žrtvama nasilja pomažemo u direktnim potrebama, poput pokrivanja tromjesečnog najma stana, troškova vrtića, školske opreme i školovanja, ali i zdravstvene troškove koje im ne pokriva osiguranje, poput psihoterapije. Čak im pomažemo i u pronalasku posla. Žene nam se javljaju gotovo svakodnevno, ne samo za pokrivanje troškova, već i za pravno savjetovanje, podršku, rame za plakanje, što god im treba u tim trenucima. Do sada smo pomogli 20 žena, među kojima jei djevojčica žrtva pedofilije te jedna žrtva trgovanja ljudima.

Kampanja je bila dosta uspješna jer je krenula od inicijative koja traži izmjene zakona kojima se pooštravaju kazne za djela vezana za nasilje u obitelji i nad ženama, a koju je hrvatska Vlada najavila poslati u javnu proceduru početkom prošlog mjeseca. Zagovaračka inicijativa je uspjela. Vidimo da se tu neki pomaci rade, a i javna tijela su obećala edukaciju svojih zaposlenika. Uspjeh inicijative #Spasime znači da ima još puno prostora za poboljšanje, kako zakonskih promjena tako i promjena u radu sustava zaštite i podrške žrtava svih oblika nasilja.

Nakon kampanje #Prekinimošutnju i inicijative #Spasime frustracija građana je pokrenula 14 prosvjeda #Pravdazadjevočice širom Hrvatske. Mi smo se uključili u organizaciju zagrebačkog prosvjeda i mislim da je napravljen veliki korak u osvjestavanju javnosti i institucija o seksualnom nasilju u Hrvatskoj. Sad ćemo vidjeti da li će se Vlada i druge institucije trgnuti i napraviti ikakve ozbiljne poteze u smjeru u kojem svi kao društvo trebamo ići.

Koji su najveći izazovi s kojima ste se susretali prilikom osmišljanja i realizacije ovih kampanja?

Mi kontinuirano pomažemo udrugama koje se na bilo koji način bave ljudskim pravima. Udruge nam se javljaju s određenim izazovima i željama, a mi ih savjetujemo, dajemo im potrebne kontakte i na taj način ih savjetodavno pomažemo. Najteži dio posla je osigurati financijska sredstva. Bez obzira na to što smo u zadnjih godinu dana kroz naše programe podrške raspodijelili oko milijun kuna, dajemo nefinancijsku podršku kroz organiziranje radionica, treninga, partneri smo u nekim kampanjama, povezujemo ih sa PR-ovcima koji su spremni nešto pro bono odraditi. Svima koji žele društvene promjene nudimo svoje znanje i iskustva, kao i socijalni kapital.

Grupa #Spasime na svojoj Facebook stranici broji više od 55 tisuća članova i članica, a u njoj osobe svakodnevno, anonimno ili javno, objavljuju svoja iskustva s obiteljskim nasiljem i poteškoćama s kojima se susreću kada se institucijama obrate za pomoć. Na broju telefona 01/5544-722 ili na e-mail adresi fond.spasime@solidarna.hr žrtve obiteljskog nasilja mogu zatražiti direktnu pomoć Fonda „Spasi me“. Tko radi, odnosno dežura na tom telefonu? Koliko ste zadovoljni načinom na koji Fond funkcionira?

U Solidarnoj je od 2018. troje zaposlenih. Ja se javljam na telefon, iako taj broj više služi za hitne slučajeve, pošto ja nisam taj koji odlučuje kome se sredstva dodijeljuju, već to čini Vijeće fonda. Ja zaprimam pozive te zatim Vijeću sve slučajeve šaljem putem e-maila. Prvenstveni oblik komunikacije je e-mail, pošto Vijeće traži neki oblik dokumentacije. Ima žena koje se ne služe mailom, pa nas nazovu, ali onda nam dokumente šalju poštom. Ja se bavim Fondom i komunikacijom sa žrtvama, a Vijeće je tu za svu podršku i odluke o financiranju. To za sada dobro funkcionira, ali ideja ovog fonda nije da zamijeni javni sustav već da pokrije rupe u sustavu tamo gdje to može učiniti. Konačna ideja je da tog Fonda nema, već da javni sustav funkcionira kako se spada. I na kraju krajeva, da nasilja uopće nema.

U našem medijskom prostoru urednici/e i novinari/ke se često prilikom izvještavanja o obiteljskom nasilju koriste senzacionalizmom, okrivljavanjem žrtve i nepoštivanjem privatnosti djece. Mislite li da je kampanja Spasi me pomogla da se o obiteljskom nasilju počne sustavnije i kvalitetnije izvještavati u medijima?

Kroz kampanju koja je trajala dva mjeseca imali smo sustavnu podršku svih medija, bez iznimke. Koga god da smo nazvali, nitko nije rekao ne. Bili su otvoreni problematizirati to pitanje obiteljskog nasilja. Mislim da je to dobro jer su bili spremni razgovarati sa stručnjakinjama koje se time bave, a ne samo izvještavati, tj. prepričavati nasilne događaje koji su se dogodili. Nažalost, i to je dio novinarskog posla. Takva je urednička politika, to je cijela medijska slika koja donosi profit, donosi klikove. S te strane, razumijem da se to od novinara/ki traži, ali mi smo zahtijevali da žene koje iznose svoje priče, ukoliko to žele, to čine anonimno. Mislim da se puno promjena može napraviti. U tekstovima se vidi dosta stereotipiziranja. Često se implicitno okrivljava žrtve za to što su doživjele. Piše se o tome što su nosile na sebi, na koji su način ‘provocirale’. Žrtva nikad nije kriva. Često se opravdava i samog nasilnika time što je bio pijan, ljubomoran ili ju je ‘previše volio’. To su puka opravdanja, ali mislim da i tu ima pomaka. Sami novinari/e su svjesniji i senzibiliziranije nego urednici/ke i uredničke politike. Trebamo više raditi s urednicima/ama i na kraju krajeva s upravom koja donosi odluke. Vjerujem da će i do toga doći. Generalno, mislim da je napravljen veliki pomak jer je problem rodno uvjetovanog i obiteljskog nasilja konačno ušao u fokus društva. Nitko ne može reći da je protiv te borbe, ne mogu zamisliti da netko to kaže.

Naravno, bili su tu medijski napadi na inicijativu, Fond, Solidarnu i na nas kao privatne osobe, ali mislim da je to više bilo inspirirano nekim drugim političkim pitanjima, nego stvarnom mišljenju o obiteljskom nasilju. Važno je i da se kroz kampanju educiralo ljude o tome što je sve nasilje, jer nasilje nije samo šamar. Šamar dolazi tek na kraju. Prije toga dolaze, primjerice, psihičko nasilje i ekonomsko nasilje kroz ekonomsku kontrolu. Problematično je što velik broj žena koje nam se jave jer žele otići od nasilnika nemaju financijskih sredstava kojima bi si to omogućile. One rade za 3500 – 4000 kn i ako odu sa svojom djecom moraju iznajmiti stan koji košta 2500 – 3000 kn, što je za njih nemoguće, pogotovo sad na tržištu nekretnina koje je potpuno podivljalo.  Mislim da je kampanja, kao i svaka priča, svaka žena koja je javno izašla sa svojom pričom, ljude donekle educirala da prepoznaju što je nasilje. Taj istup u javnost neka je  vrsta ohrabrenja za druge koje još uvijek doma trpe nasilje. One će se lakše odlučiti maknuti iz nasilnog odnosa tek kad im se za to osigura adekvatna zaštita i podrška u procesu nakon prijave nasilja.

Kada govorimo o prevenciji i osvješćivanju problema nasilja u hrvatskom društvu, osim rada sa žrtvama i generalnog osvješćivanja javnosti, nezaobilazan je i rad s mladima. Kakva su vam iskustva na tom polju? Kakvi su generalno stavovi mladih o nasilju u društvu?

U prosincu 2018. smo obilježili 70. godišnjicu objave Deklaracije o ljudskim pravima izložbom o ljudskim pravima za mlade. Izložba je posvećena Eleanor Roosevelt, ženi Franklina Roosevelta, koja je jedna od najzaslužnijih što je Deklaracija uopće usvojena. Kako je izložba bila namijenjena mladima, odlučili smo ih direktno uključiti te smo napravili nacrt fotonatječaja kojeg su koncipirali sami mladi. Raspisali smo natječaj za mlade diljem Hrvatske na 12 različitih tema poput solidarnosti, ravnopravnosti, obrazovanja i slično. Na natječaj smo zaprimili oko 300 radova, a naš stručan žiri od tri fotografa izabrao je po tri fotografije iz svake teme, a dodijeljene su i nagrade za tri najbolje fotografije. Od fotografija smo složili panel i napravili putujuću izložbu popraćenu dramaturškim monologom kojim su glumice Anja Matković i Vanda Vujanić Šušnjar prezentirale Eleanor Roosevelt. Počeli smo na Human rights festivalu, a obišli smo i Osijek, Daruvar, Krnjak i Karlovac, kao i neke škole u Zagrebu. U sklopu izložbe organizirane su i razne radionice na kojima smo pričali s mladima. Zanimljivo mi je što nikada nismo mi potencirali temu o nasilju, već su uvijek mladi sami postavljali pitanja. Shvatio sam da su oni potpuno okruženi nasiljem. Gledaju ga u filmovima, u glazbenim spotovima. Svakodnevno se susreću s međuvršnjačkim nasiljem, nasilni su i prema svojim profesorima/cama, a i profesori/ce prema njima. Nasilje je posvuda, a oni uopće ne znaju kako na njega reagirati, kako se postaviti i što napraviti u takvim situacijama. Ne znaju trebaju li nekoga zvati, trebaju li nasilje prekinuti, i ako da, kako? Pričali smo dosta i o nasilju u tinejdžerskim, odnosno adolescentskim vezama. Nedavno istraživanje pokazalo je kako je 58% mladih do 18 godina u Hrvatskoj pretrpio neki oblik nasilja u vezama. Svjesni su da nasilje postoji, ali nisu ga u stanju uvijek prepoznati, niti znaju kako na njega reagirati. Ne osjećaju da imaju podršku od svojih prijatelja, kolega, obitelji, profesora. Svjesni su i da je tu najveći problem moderna tehnologija koja ih je otuđila jedne od drugih. Trebalo bi ih ohrabriti na međusobnu komunikaciju, na to da si nauče biti podrška. Mislim da je to najvažnija stvar na kojoj trebamo raditi s njima.