Piše: Viktor Zahtila, VoxFeminae.net

Ne sjećam se kada sam zadnji put ozbiljno razmišljao o činjenici da sam peder. Seksualnu orijentaciju smatram najbanalnijim aspektom ljudske seksualnosti, koja je hipertrofirala u kontekstu političke borbe za prava seksualnih manjina. Što više reći o autohomofobiji, a da već nije jasno kao dan? Internaliziranje društvenih prohibicija mehanizam je atavističke psihe koja nas ne može naučiti ništa o neurozama 21. stoljeća.

Otkada sam napustio aktivizam, moj pederluk naprosto nema nikakvog utjecaja na išta što je meni u životu važno. Ne osvrćem se preko ramena, niti ne razmišljam o posljedicama. Za to je naravno velikim dijelom zaslužna privilegija života u Zagrebu i moja sposobnost da stvorim krug ljudi koji ne razmišljaju u tim okvirima. Nadalje, ne pada mi na pamet da se ikome outam, tj. da deklariram svoju seksualnost kao takvu. To sam odavno obavio. Ja pričam o seksu, o muškim i ženskim tijelima i pripadajućim gadostima i radostima bez da se obazirem na to tko je moj sugovornik i može li on to probaviti. Ako je u mojem društvu – mora. Ako ne – široko mu polje!

Prilikom intervjua za dokumentarac Prajd za sve nas o 15 godina Zagreb Pridea po prvi puta nakon dugo vremena bio sam primoran mentalno vratiti se u rane dvijetisućite, kada je aktivizam bio još u povojima i kada je u Hrvatskoj postojalo možda svega 5-6 javnih LGBT osoba. Suočen s pitanjem zašto sam još kao sedamnaestogodišnjak pristupio aktivizmu i izložio se kao topovsko meso rafalnoj paljbi ulične i medijske homofobije, ostao sam zatečen. Doista, zašto? Prvi instinkt koji dijelim s većinom aktivista je prkos, i za velik dio nas to je bio vrlo osoban prkos. Prkos spram toga da te tretiraju kao građanina drugog reda, prkos spram negiranog maskuliniteta, prkos spram straha da te ne razotkriju, na koji sam osobno reagirao medijskim ekshibicionizmom – impuls sličan onome da se flaster otkine naglo, umjesto da se rana mrcvari. Iznad svega, to je uvijek prkos spram sebe sama. Aktivisti nisu rođeni emancipirani; velik dio njih – a tu uključujem i sebe –internalizirao je možda i više toga od prosječne ormaruše. Pritisak koji sam osjećao bio je toliko nepodnošljiv da nikada ne bi mogao naći utočište u licemjerju: jedina opcija bila je da se izložim – nezreo, nespretan i uplašen kakav svaki tinejdžer jest. A to je imalo i svoje posljedice.

Doživio sam 5-6 premlaćivanja, jednako toliko tučnjava, nebrojeno mnogo uvreda, jedan pokušaj gaženja autom, crtanje svastike na balkon mog stana i bujicu malicioznih sranja koja su se, srećom, povukla iz memorije. Težih ozljeda, hvala Bogu, nisam imao, ali ono što me i dan danas tišti nije povrijeđeni fizički suverenitet već osjećaj srama. Zašto srama –iznenađeno me pitao kolega aktivist? I sam sam ostao začuđen vlastitim riječima. Otkud sram, doista? Pa nisam ja bio barbarin u toj priči. Ja sam bio… što? Pa žrtva. I od tuda sram.

Sram od toga što sam si dopustio da budem žrtva. Sram od toga što nisam uzvratio udarac. Sram od vlastite slabosti. Najgore mi je bilo kad sam bio s nekim, jer tada je moja slabost i sram imala svjedoka. Ono što pamtim iz takvih situacija nije čin nasilja već mučan pogled svog supatnika i moju refleksiju u njemu. Slabost koja gleda slabost i srami se onoga što vidi. I nikakve pop-psihološke retoričke akrobacije ne mogu me uvjeriti da nema mjesta sramu, jer slabost i sram zapravo i nisu u uzročno-posljedičnoj vezi: oni su sinonimi, radi se o jednoj te istoj stvari. U trenutku kada pokleknemo strahu, umanjujemo našu volju i slobodu. Nagon za samoočuvanjem nas štiti samo do određene točke. Kad tu točku pređemo, kad strah preuzme naše reflekse, onda i sama naša tijela postaju obremenjena olovnim poniženjem koje nas stisne u prsima svaki puta kada pomislimo da bi mogli poljubiti svog partnera u javnosti. S obzirom da se nisam želio pretvoriti u infantilnog starog pedera zaostalog u razvoju – tipičnog za ovo podneblje – koji vječno ganja mladenačke romanse jer ih nije imao muda proživjeti u mladosti i u cjelini, dakle u javnosti – to za mene nije bila opcija.

STOGA, MORAO SAM SE NAUČITI UZVRATITI UDARAC. MA KOLIKO GOD ON ŠLAMPAV BIO I MA KOLIKO MALU ŠTETU PROUZROČIO – NEŠTO NA ČEMU DEFINITIVNO MISLIM PORADITI – ČIN SAMOOBRANE NEPROCJENJIV JE ZA NAŠE PSIHIČKO ZDRAVLJE. DOSTOJANSTVO IZGRAĐENO NA PUKOJ AUTOSUGESTIJI SKRŠITI ĆE I NAJMANJI ŠAMAR, PA I ŠAPTOM, U PROLAZU IZGOVORENA VJEKOVJEČNA PORUGA – PEDERČINO.

Nakon godina života u iluziji mirne građanske svakodnevice, opet sam se našao u žiži uličnog nasilja. Priča je uobičajeni homofobni klišej: moj partner i ja smo se ljubili kada je na nas zarežao neki besposličarski ulični okot – dva mladića i djevojka. Zaobišli su nas, a mi smo krenuli za njima, ne da istjeramo pravdu, nego da stignemo od točke A do točke B najkraćim mogućim putem. Mogli smo se okrenuti otkuda smo došli, ali kad smo se pogledali, znali smo da mi naprosto nismo ti ljudi. Mi nismo ljudi koji se sklanjaju pred ološem. I znali smo da nema zaobilaznica na putu do hrabrosti.

Kad su se zaustavili, a mi došli do njih, krenuo je rafal uobičajenih klišeiziranih uvreda. Spomenuo bi samo da se najviše gadosti i agresije cijedilo iz djevojke, ali to samo zato što su joj zaleđe čuvala dva rottweilera. S obzirom da – ne računajući nju – nisu bili brojčano nadmoćni, nije im bilo svejedno: homofobi su hrabri samo u čoporu. Štoviše, vidio sam im strah u očima, ponajviše izazvan činjenicom da oni nisu vidjeli strah u našim. ‘I, kak’ je to primiti kitu u dupe’, ispalili susvoj ćorak više nervozno nego oholo? ‘FANTASTIČNO’, odgovorili smo im unisono i gromoglasno! Da nije bilo cure pred kojima bi ispali papci, podvili bi rep pod nogama. Ali ona se toliko tresla od organskog gađenja da je ubrzo nasrnula nas, pa ni njima nije bilo druge nego da si kraljevski useru jednu predivnu svibanjsku noć. Uslijedila je nekakva šlampava makljaža koja nije vrijedna spomena. Ukratko: zaradili smo pokoji hematom, kao i oni – ali napad smo odbili. Ubrzo su zbrisali niz cestu, a neki prolaznik je pozvao muriju, koja je prvo naletjela na nas. Policija je bila i više nego susretljiva i odmah su prepoznali situaciju kao zločin iz mržnje. Međutim, rekli su nam da ako ih ne nađu unutar 15ak minuta, vjerojatno ni neće. Svejedno, pomislio sam, bar smo im pokazali zube. Kad evo tri imbecila ravno ispred nas! Nakon što su napravili svoju malu zaobilaznicu, vratili su se misleći da nas nema. Kad su nas ugledali, ukipili su se kao jelen pred farovima, a policajac se nonšalantno došetao do njih. Ostalo je predmet pravosuđa.

Za mene će ta večer uvijek biti suštinski romantična. Ništa mi nije više sexy nego vidjeti hrabrost i volju u očima osobe koje volim, koja se prevodi u spremnost da se najebe zbog principa. Sekundarno, osvojili smo za sebe bukvalni prostor slobode (potez od Koturaške do Savske). A i troje nesretnika koji su nas napali sljedeći put će dobro razmisliti prije što i krivo pogledaju nekog pedera ili lezbu.

BEZ OBZIRA NA NEOČEKIVAN POVRATAK U HRVATSKU STVARNOST NE PADA MI NA PAMET DA SE POČNEM OSVRTATI PREKO RAMENA, DA PAZIM ŠTO PRIČAM, KAO NI DA BUDEM VIŠE ‘DISKRETAN’ U SVOM PONAŠANJU. SAMOPONIŽAVAJUĆI INSTINKT ZA KAMUFLAŽU – ONO ŠTO ORMARUŠE ZOVU ‘DISKRECIJA’, I ZBOG ČEGA U JAVNOSTI KASTRIRAJU SVOJE TIJELO I CENZURIRAJU SVOJ GOVOR – SATRAN JE U KORIJENU ONOG TRENUTKA KADA NISMO UZELI ZAOBILAZNICU. I BAŠ ZATO,ZBOG TE ODLUKE SPROVEDENE U DJELO, UMJESTO DA TREPERIM U STRAHU, NIKAD SE NISAM OSJEĆAO SLOBODNIJE. NE PADA MI NA PAMET OSVRTATI SE PREKO RAMENA. NE PADA MI NA PAMET PAZITI ŠTO PRIČAM.

Život zna biti okrutno ironičan. Ova godine je 10. obljetnica napada na prajdovu žurku održanu u klubu Santos na Sveticama, ono što nas nekoliko sudionika volimo pamtiti kao ‘Bitku kod Santosa’. Radi se o jednom od najkrvavijih napada na gay populaciju u Hrvatskoj, u kojoj je teže ozlijeđeno desetak osoba, većinom žena. Bez da ulazim u krvave detalje, ono čime se ponosim je što smo pružali otpor skupini prilično zastrašujućih ljudskih ruševina, oguglalih od speeda i s ubojstvom u očima. Profesionalna deformacija mi nalaže da iz čitave stvari izdignem jedan sublimni filmski trenutak: matrica od DJ-a se repetira bez ikoga za pultom; 4-5 nas na jednoj strani podija i isto toliko njih preko puta, uz šank; gledamo se i nestrpljivo čekamo tko će prvi potegnuti šakom ili baciti flašu, s prstom na obaraču, kao da smo u filmu Sergia Leonea. Odjednom, jedan ludi peder imun na prijeteće poglede 6 nadrogiranih killera prereže napetost i zapleše u centru podija kao da nema ni brige na svijetu. Prizor mladog pedera kako pleše pred vratima pakla doživio sam kao injekciju hrabrosti u srce. U tom trenutku pobjeda je bila naša, a da ne ostane samo simbolička bilo je potrebno založiti i svoj fizički integritet. Iako to nije bila ni prva ni zadnja tučnjava u kojoj sam sudjelovao, u svom tom kršu i lomu prestao sam biti žrtva i prekalio svoje dostojanstvo, i to nauštrb straha.

Međutim, povijest ne treba glorificirati, pogotovo kada je ružna i obeshrabrujuća. ‘Bitka kod Santosa’ inicijalno je započela nakon što je jedan od homofoba, u nekom obliku pred-napada, ušao u klub i nokautirao nekog dečka, a potom se i povukao. Uskoro je njegova taktika urodila plodom. Od 60ak ljudi koji su tada još bili u klubu njih 50 je skupilo svoje prnje i nestalo u noći, ostavljajući za sobom jedva desetak nas da držimo frontu. Da je tih 50ak ljudi imalo kičmu, teško da bi od nasilnika ostalo išta više od krvave mrlje. Ali kičmu nisu imali. Bili su kukavice, a samo se mogu nadati da to nisu i ostali.

Ključno pitanje – pitanje života i smrti – za mladu LGBT populaciju je: da se Santos događa danas, koliko njih bi ostalo, a koliko šmugnulo? Koliko bi ih zauzelo gard, a koliko se predalo bez borbe? Bi li osvojili teritorij ili ga prepustili neprijatelju? Kome smeta militaristički ton ovih pitanja, ne shvaća da mi već jesmo u ratu koji se sve više intenzivira, i to u ratu s teroristima. Jer nije moguće preciznije okvalificirati ulične nasilnike koji lezbama i pederima ciljano unose teror u kosti kako bi odustali od svojih političkih zahtjeva i prihvatili da su građani drugog reda, s nasilnicima koji su spremni baciti molotvljev koktele na javni skup, koji pohađaju ideološku edukaciju u svojim župama, koji imaju političko zaleđe ne samo u brojnim kriptofašističkim stranačkim organizacijamanego i najvišim ešalonima vlasti, koji su geopolitički umreženi putem transnacionalne suradnje obiteljaških inicijativa, nego kao – teroriste. A njihovi ešaloni rastu svakog dana; svakog dana svježe trupe izlaze iz srednjih i osnovnih škola, obodreni Crkvom, politikom, i državnim institucijama.

FAŠISTI SU DUGO ČEKALI SVOJ TRENUTAK, A NJIHOV TRENUTAK SADA JE I DOŠAO, I TO NE SAMO U HRVATSKOJ NEGO DILJEM EUROPE. NAŠ GLAVNI SAVEZNIK, LIBERALNA BURŽOAZIJA, STRMOGLAVO GUBI POLITIČKU MOĆ, DOK LJEVICA, KAKO JE TO PRECIZNO DIJAGNOSTICIRAO SLAVOJ ŽIŽEK – GRCA U VLASTITOJ IMPOTENCIJI. AKO HLADNOKRVNO SAGLEDAMO AKTUALNE POLITIČKE PRILIKE – SVI SMO MI VEĆ MRTVI. VALJDA NISMO TOLIKO NAIVNI DA MISLIMO KAKO ĆE SE LOPTICA ZAUSTAVITI NA USKRAĆIVANJU PRAVA NA BRAK. ALI AKO SMO VEĆ MRTVI, ČEGA SE ONDA BOJIMO?

Intelektualni otpor, fejsbuk indignacija i heteroseksualna ljevica nas neće spasiti. Dobro je imati saveznike, ali nikada ne treba zaboraviti tko je tu na prvoj liniji fronte. Možda zvuči paradoksalno, ali preživjet ćemo samo ako smo se spremni izložiti. Samo ako postanemo maksimalno indiskretni. Samo ako smo spremni popušiti batine i vratiti ne istom, nego dvostrukom mjerom. Kada bi više nas smoglo hrabrosti da se bori, i to šakama, na ulicama, a ne jalovim klikovima i lajkovima na internetu, nema te sile i nepravde koja bi nam se mogla suprotstaviti.

Fotografija: Dora Bilandžić