Piše: Darko Markušić

Načelno svi podržavaju ljudska prava, a u praksi su teme vezane uz LGBT populacije među nepopularnijima  ///  Opća percepcija političara je da zauzimanje za teme LGBT populacije donose vrlo malo glasova, ali ih puno mogu oduzeti /// Ljevica naklonjenija pravima istospolnih zajednica, desnica ih se sve manje usudi osporiti, a radikalna desnica nema snage da se obračuna s ‘bolesti’

Iako Ustav  RH u članku 14. izričito kaže da su „svi hrvatski državljani pred zakonom jednaki i da neovisno o rasi, spolu… političkom ili drugom uvjerenju ili osobinama svi građani imaju jednaka prava i slobode“, kada su pojedina prava na izražavanje vlastite seksualnosti u pitanju te odredbe hrvatskog ustava mnogi kao da zaborave.

U članku 35. Ustav kaže da „se svakome jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života…“, članak 40. kaže među ostalim da se “svakome jamči sloboda savjesti i javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja“, a članak 42. svakom građaninu priznaje pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu sa zakonom.

Nadalje, Ustav u članku. 62. kaže da je brak životna zajednica žene i muškarca, te u čl. 16. da se „pojedine slobode i prava mogu ograničiti zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi, te pravni poredak, javni moral i zdravlje“.

Ove ustavne odredbe najčešće su citirane kada se postavi pitanje prava homoseksualnih osoba, odnosno pripadnika LGBT  (lesbian, bisexual, gay, transgender) populacije, ovisno o tome iz koje političke sfere je sugovornik.

Na načelnoj razini nema nijedne parlamentarne (čak i značajne izvanparlamentarne) političke stranke koja bi se javno zalagala za kršenje ljudskih prava građana ili vjerskih, nacionalnih i inih manjina. No kada se kao tema navedu prava LGBT populacije dolazimo do toga da to nije previše poželjna ni popularna tema. Percepcija jest da donosi vrlo malo bodova ili glasova, a da može puno oduzeti.

Foto: Antena Zadar
Foto: Antena Zadar

Na hrvatskoj političkoj sceni, tradicionalno su stranke lijevog političkog spektra naklonjenije poštivanju ljudskih, građanskih i manjinskih prava, pa su i predstavnici tih stranaka (Socijaldemokratska partija Hrvatske, Hrvatska narodna stranka, Istarski demokratski sabor…) jasnije i otvorenije naklonjeni LGBT populaciji. No, osim što je za vrijeme SDP-ovih koalicijskih vlada (od Ivice Račana do Zorana Milanovića) zakonskim rješenjima o izboru životnog stila i pravima istospolnih zajednica pružena minimalna pravna zaštita homoseksualnim partnerima, niti te političke stranke nisu previše sklone homoseksualna pitanja stavljati u prvi plan.

SDP Zorana Milanovića nije uspio, a nije mu previše niti bilo stalo, pružiti otpor konzervativnim nevladinim organizacijama predvođenima pokretom U ime obitelji, personificiranom  u osobi Željke Markić, koje su referendumom o braku zadržale i izborile heteroseksualni ekskluzivitet te zajednice i osigurale mu ustavnu zaštitu.

Istaknuti političari lijeve opcije, od članova vlade i parlamenta, do gradonačelnika i ministara policije, primjerice, bivših SDP-ovih Ranka Ostojića ili ranije Šime Lučina, svoje su stavove prema gay populaciji iskazivali javnom podrškom gay prideovima u najvećim hrvatskim gradovima.

Foto: 24sata
Foto: 24sata

S druge strane, najznačajnije desne, konzervativne, političke stranke od Hrvatske demokratske zajednice do Hrvatske seljačke stranke posljednjih godina nalaze se na drugoj krajnosti. Iako deklarativno podržavaju ljudska prava, gotovo, uz rijetke izuzetke osoba koje nemaju preveliku težinu u tim strankama i nerijetko ih prati atribut proeuropske orijentacije ili struje, da nema zabilježenih izjava u kojima bi se ta prava odnosila na osobe homoseksualnih sklonosti. Za konzervativne političare u Hrvatskoj, prava homoseksualnih zajednica, kao da ne postoje. Tako se ponašao i jedan od najmodernijih lidera moderne hrvatske desnice, bivši premijer Ivo Sanader, kojemu se posljednjih godina u nekoliko sudskih postupaka sudi za korupciju. Ni Sanader koji je, barem deklarativno, branio sva ljudska prava i prava manjina, nije se očitovao javno o pravu na vlastitu seksualnost. Naravno, kako ne bi previše iritirao svoju stranačku bazu i birače, ali i podgrijavao glasine o svojoj seksualnoj opredijeljenosti.

Foto: Dnevno.hr
Foto: Dnevno.hr

Konzervativne političke stranke usmjerene prema manje obrazovanoj i vjerski aktivnijoj populaciji, primjer Hrvatske seljačke stranke, javnim istupima iskazivale su odlučnost obrani tradicionalnih vrijednosti poput obitelji, a u tom kontekstu očigledno nema mjesta za istospolne zajednice ili ravnopravnost homoseksualnih osoba. Više se tu radi o nužnoj toleranciji, jer eto ne može se, barem javno, pozivati na nasilje.

Na desnom krilu političke scene nalaze se naravno i radikalnije političke stranke, koje homoseksualnost, naravno, poimaju kao bolest i kao neželjeno ponašanje. Može se pretpostaviti da bi, kada bi se našli u stvarnoj situaciji da odlučuju, bili skloni čak i nedemokratskim metodama prema pripadnicima manjinskih skupina. Dovoljno je podsjetiti da je homoseksualnost bila proskribirana u oba totalitarizma XX. stoljeća – istospolna orijentacija jednako je značila smrt i/ili odlazak u logor u Hitlerovoj Njemačkoj, Staljinovoj Rusiji ili Brozovoj Jugoslaviji. Nešto liberalniji je bio Sovjetski Savez jedino u samom početku za vrijeme Lenjina, a čak i u teoriji utemeljitelji marksizma (Karl Marx i Friedrich Engels) osuđivali su homoseksualnost u antičkoj Grčkoj.

Hrvatska prednost i civilizacijska razina čak i današnje, tradicionalne Hrvatske jest činjenica da takve političke stranke samostalno  ne mogu ući u parlament, niti prijeći politički prag. No, u koaliciji s većim strankama njihovi članovi ipak postaju zastupnici, potpredsjednici parlamenta ili drugi dužnosnici i svoje nedemokratske stavove teško mogu pritom prikriti. Najbolji primjeri takve političke sirovosti su pojedini istupi članova Hrasta i HSP AS-a, koji na sreću ne uživaju ni podršku u redovima još uvijek vladajuće Domoljubne koalicije.

Pitanje odnosa prema istospolnim zajednicama i pravima LGBT populacije hrvatski mainstream mediji (vodeći tiskani i TV postaje) bave se sporadično i aferaški. Pažnju im privlače teme koje su senzacionalističke, od parada, festivala, do istraživanja i pojedinačnih rijetkih afera. Zanimljivo je uglavnom skandalozno, bitnije je tko od političara dolazi na paradu, tko prijeti fizičkim obračunavanjem sa sudionicima, od toga što su europski standardi po pitanju ljudskih i manjinskih prava  ili primjeri pozitivne diskriminacije u svijetu.

Untitled

Najbolji primjer odnosa medija prema ovoj tematici jesu rezultati istraživanja o stavovima srednjoškolaca objavljeni u rujnu 2015. u glavnim hrvatskim, prvenstveno tiskanim, medijima. Na uzorku od 1146 maturanata gotovo svaki drugi (48 posto) iskazao je stav kako je homoseksualnost neka vrsta poremećaja ili bolesti. Ta šokantna tvrdnja je naravno završila u svim naslovima i najavama, no ostali odgovori koji su pokazali razočaravajuće nisku razinu opće kulture i obrazovanja, te neupućenosti (tek svaki četvrti je između četiri ponuđena političara znao zaokružiti tko je aktualni predsjednik hrvatske vlade ili svaki peti je znao koja je stranka na vlasti) u politički život nisu se uredništvima doimali jednako šokantnima. Dakle, teme vezane uz istospolne zajednice prosječnog čitatelja hrvatskog tiska, ili je barem takvo dominantno mišljenje uredništava i izdavača, uglavnom ne interesiraju, ako nisu šokantne, na razini cirkuske atrakcije. Tu tvrdnju ne ublažavaju niti rijetki pozitivni primjeri tekstova o stvarnim životnim problemima i diskriminaciji pripadnika LGBT zajednice koji se, izuzetno rijetko, probijaju u mainstream medije i to najčešće zahvaljujući pojedinim tekstovima vanjskih autora, freelancera.

Takvome hladnome i predatorskome odnosu medija za ovu tematiku ne pomaže naravno ni činjenica da gotovo i nema nijednog značajnog političara/kandidata za parlament ili predsjednika države koji je u svojoj predizbornoj kampanji ovu tematiku istaknuo kao značajnu ili se čak i javno deklarirao kao pripadnik LGBT populacije.