Piše: Jelena Svirčić

Ako imamo sreće biti zaposleni u Hrvatskoj,  naša profesija i radno mjesto čine veliki dio identiteta svake osobe jer na poslu provodimo dobar dio života i s vremenom s radnom okolinom počinjemo dijeliti sve njegove dijelove, htjeli mi to ili ne.

Na posao nosimo cjelokupne sebe, sa svojim rodnim identitetom i seksualnom orijentacijom. Ako je ona većinska odnosno heteroseksualna, najčešće nismo ni svjesni što sve podrazumijeva biti u manjinskoj poziciji.

Kako pokazuju primjeri naših protagonista; Marka, Filipa, Petre i Martine – biti gej i u ormaru, pogotovo u radnom okruženju zahtijeva neke specifične odluke, strategije preživljavanja i stalno suzbijanje različitih strahova.

Sve osobe iz ovog teksta profesionalno su ostvarene i spadaju u dio društva koji se obično voli nazivati produktivnim. Visoko su obrazovane, imaju stalne poslove i izgrađene karijere, bilo da rade u multinacionalnim korporacijama, znanosti ili pak vrtiću, ali svima im je zajednički neki stupanj tišine i prešućivanja vlastitog identiteta.

Neki od njih poput Petre, još uvijek su potpuno zatvoreni u ormaru, neki poput Marka i Filipa prebivaju u njemu s polu-odškrinutim vratima, dok je Martina Zvonić ta vrata raskrilila u potpunosti, samom činjenicom da zadnjih nekoliko godina pjeva u indie pop feminističkom queer lezbijskom bendu U pol’ 9 kod Sabe, čiji tekstovi progovaraju o manjinskim pozicijama, ljubavima i žudnjama.

Svi oni, osim Martine, na poslu ne govore o svojim vezama, dečkima, curama, simpatijama, s kim žive ili s kim planiraju živjeti; o svemu onome o čemu ljudi obično pričaju u neobaveznim razgovorima za vrijeme ili nakon posla. Nemaju tu privilegiju jer njihove su ljubavi istog spola.

Marko & Filip

Marko i Filip u vezi su već sedam godina. Žive zajedno već neko vrijeme, a uskoro se useljavaju u stan koji su nedavno kupili i koji trenutno uređuju. Obojica su prilično uspješni tridesetpetogodišnjaci. Marko radi u korporaciji u stranom vlasništvu i upravlja odjelom koji broji više od devedeset ljudi. Neko vrijeme proveo je u inozemstvu, a uskoro ga očekuje premještaj na još višu poziciju koja će podrazumijevati stalna putovanja i još veće odgovornosti. Filip, s druge strane, ima uspješnu znanstvenu karijeru, doktorat iz prirodnih znanosti i posao znanstvenika. Njihova priča ni po čemu ne bi bila drugačija od priča drugih uspješnih mladih parova da svoju seksualnu orijentaciju i vezu ne skrivaju na poslu ili je barem ne izgovaraju naglas, kao u Filipovom slučaju.

„Kod mene na poslu je zapravo pozitivna atmosfera oko tog pitanja. Dio ljudi zna da sam gej jer me znaju još od faksa i nikad to nisam nešto posebno skrivao, ali ipak to na poslu ne izgovaramo naglas“, kaže Filip, uz napomenu da njegovo poslovno okruženje čini znanstveni kadar sačinjen od skoro 70 posto žena gdje su svi „liječeni od mačizma“, homofobije i vladavine testosterona.

Ipak, o činjenici da ima dugogodišnjeg dečka otvoreno ne razgovaraju, što njega ne smeta jer se ionako vidi prilično autističnim po tom pitanju i nema potrebu s ostalim kolegicama i kolegama dijeliti detalje svog života izvan radnog vremena.

Markov slučaj sasvim je drugačiji. U njegovom poslovnom okruženju dosta su prisutne ‘muške šprehe’ i šale i pošalice iz cice i guzice repertoara iz kojih se osjeća potpuno isključenim, a dogodila se i situacija na poslovnom putu kada su drugi muški kolege organizirali saunu s ‘posebnim gošćama’, što ga je dovelo u njemu prilično neugodnu situaciju s obzirom na to da se nikad nikome na poslu nije autao i svi se, pa i on, ponašaju kao da je strejt i single.

Kako u istoj firmi radi već 6-7 godina, s dosta kolega je u prijateljskim odnosima i zapravo ga muči što ne zna kako bi im nakon toliko vremena rekao da je skoro pa isto toliko godina u vezi s Filipom.

„Kad sam se zaposlio nisam ni sam sebi priznao da sam gej i kao takav sam na poslu stvorio neku priču o sebi. Nakon što sam se autao roditeljima i prijateljima, na poslu sam nastavio po starom jer mi se nije dalo ulaziti u situacije tipa od danas sam gej i sad će svi to znati“, kaže Marko, čija je ‘službena priča’ od početka da je single i sad je u poziciji da više ni ne zna kako bi im to rekao niti želi prolaziti kroz još jedan proces autanja.

Looking Forward to Tomorrow
Looking Forward to Tomorrow

„Kako na poslu dosta razgovaramo o privatnom životu, uhvatim se da moram razmišljati što sam kome rekao s kim sam bio vani ili na nekom od putovanja.  Trenutno imam frku s pričom oko uređenja stana jer ne znam kako da im objasnim zašto imam lavabo s dvije pipe u kupaonici. Ili će shvatiti da neću živjeti sam ili će misliti da sam lud“, prepričava Marko neke od svojih svakodnevnih sitnih i manje sitnih muka zbog svoje odluke da se ne otvori barem onim kolegama s kojima je u dobrim odnosima i za koje zapravo misli da ne bi loše reagirali. „Zbog toga što sam zapravo cijelo vrijeme lagao, osjećao bih se loše.“

Na pitanje što misli da bi mu donijelo autanje pred cijelom firmom spremno odgovara – ništa pametno. „Ima dosta ljudi koji često bacaju homofobne komentare i da znaju da sam gej sigurno više ne bi tako pričali preda mnom ili bi mi govorili iza leđa. Ovako barem čujem što točno misle.“

Petra

Petra je na početku svojih tridesetih i već sedam godina radi u korporaciji u kojoj je počela sa sitnim studentskim poslovima, a sad se već nalazi na visokoj poziciji voditeljice strateškog odjela. Skoro pa potpuno je u ormaru i osim nekolicine prijatelja, nitko ne zna da je gej. Sigurna je da s članovima obitelji nikad neće biti otvorena po tom pitanju i čvrsto je uvjerena da je takva odluka najbolja za sve. „Razmišljala sam duboko i intenzivno o tome da se autam i došla sam do zaključka da mi to ne bi donijelo veću slobodu od one koje imam sad.“

S druge strane, uvjerena je da većina ljudi na poslu pretpostavlja da nije strejt: “Nekako mi je normalno i logično da ljudi promišljaju s kim sam jer me viđaju svaki dan, a istovremeno ne znaju ništa o meni. Sigurno si postavljaju pitanja o mom privatnom životu i vjerojatno ih zbunjuje to što vrlo rijetko ili nikada ne pričam o svom partneru ili partnerici pa mi je nekako logično da im tako nešto pada na pamet – jer bi i meni palo.“

Iako kompanija u kojoj radi načelno propagira politike različitosti i zaštitu manjinskih identiteta, to ne utječe posebno na sveukupnu atmosferu tolerancije jer, kako kaže, kompanija možda jest internacionalna, ali ljudi su u njoj lokalni.

„Kompanije poput moje rade na svom PR-u i to za posljedicu ima da se kod ljudi ugradio neki strah i uvjerenje da moraju biti politički korektni iako to ustvari nisu. Nitko te neće otvoreno izvrijeđati zbog toga što si gej, a i da se to dogodi sigurna sam da bi korporacija pružila pravnu zaštitu i učinila sve da zaštiti svoj ugled.“

Da je stvarnost drugačija od propagirane, govori joj i slučaj jednog kolege koji je nakon autanja imao „par rasprava s pogrešnim ljudima“ nakon čega više uopće nije napredovao i već je godinama na istoj poziciji. „Možda razlog njegovog nenapredovanja nije u autanju, ali je primjer svakako indikativan.“

Glavni razlog zbog kojeg uopće ne razmišlja da se auta je uvjerenje da nakon toga više nitko ne bi pričao o njenim sposobnostima, već bi njena seksualnost, barem na neko vrijeme, bila jedina tema razgovora.

Život u tišini zahtijeva neke vještine koje naziva strategijama preživljavanja: „Prije svega zahtijeva da budeš oprezna i da nikad ne kažeš više no što te se pita, ali s druge strane to je nevjerojatna vježba za mozak i neka vrsta taktičke igre jer moraš točno znati kome si što rekla. Korisno je i za osobni razvoj zato što shvatiš da ne možeš svakome sve reći i da je nekad bolje ne otvarati se jer su ljudi danas, u biznisu i općenito, izgubili osjećaj za prave vrijednosti pa je posljedično tome ono negativno što se čuje uvijek deset puta jače od onog pozitivnog.“

Five Stages of Love on a Dark Carpet
Five Stages of Love on a Dark Carpet

Kad je bila mlađa puno se više brinula što bi ljudi na poslu mogli misliti kad bi znali i da li bi to utjecalo na njihovo „racionalno ophođenje“ prema njoj, dok joj je danas to puno manje važno jer može garantirati sama za sebe zbog iskustva i znanja koje posjeduje: „Nitko mi više ne može spočitnut da ne radim dobro svoj posao, a i na poziciji sam gdje imam dosta veliku moć odlučivanja pa se u to ne dira jer je prerizično za biznis.“

Problem koji ostaje i koji ne može prevladati svojim dobrim radom je činjenica da samo zbog toga što je žena ima dvadeset posto nižu plaću od svojih muških kolega na istim položajima. Ne smatra da bi joj neka vrata bila zatvorena samo zato što je žena, ali je svakako trebala puno više vremena provesti na istoj poziciji „kako bi se dobro utvrdila njena kompetentnost“.

„Inače sam tip osobe koji voli nadmetanje, a to što sam žena (i to prikrivena gej žena) dalo mi je neku vrstu poticaja da radim bolje i da kroz svoj primjer dokažem sebi i drugima da se može. Jednostavno sam borac i nekako mi je to urođeno, ali to troši jako puno energije. Postoji lakši put do mog mjesta, brži i bolje plaćen, samo vjerojatno pripada muškoj osobi“, zaključuje Petra.

Martina

U pet godina od osnivanja, U pol’ 9 kod Sabe postao je kultni bend zagrebačke feminističko-queer scene, dok je manje poznato da njihova pjevačica, Martina Zvonić, zadnjih petnaest godina radi kao ‘teta u vrtiću’ odnosno odgajateljica djece od 3-6 godina. Kad su krenule s bendom koji od početka ima epitet aktivističkog jer je spoj različitih marginalnih/manjinskih pozicija o kojima su dosad opjevale brojne dotada neispričane priče, to je podrazumijevalo i autanje za sve, što je Martini predstavljalo nemali stres jer je, barem što se posla tiče, bila potpuno u ormaru. Brinula se što se sve može dogoditi, kako će reagirati kolege, kako ravnateljica, kako roditelji djece o kojima se svakodnevno brine.

„Morala sam uspostaviti sama sa sobom neku filozofiju s kojom ću se predstaviti u različitim slučajevima i što ću im reći ako počnu ugrožavati moja ljudska prava“, započinje svoju priču Martina, koja se danas, nekoliko godina kasnije, osjeća slobodnom i oslobođenom.

„Živjela sam dupli život. Bila sam tamo neka Martina kojoj su svi stalno tražili dečka i tješili je udajom koja će se nekad desit, a ja bi samo klimala i glupo se smijala. To stvarno jest život u tišini jer šutiš, klimaš i izmišljaš priče. Nisi aut čak ni u svojim privatnim mjestima jer svugdje mogu biti ljudi s kojima ne smiješ biti aut. Nikad nisi slobodna.“

Sve se počelo mijenjati kada se njih nekoliko prijateljica istovremeno našlo u prekidima veza i stanjima očaja iz kojeg su se htjele izvući na bilo koji način. Niti jedna od njih se nije dotada ozbiljno bavila glazbom, a kako su pjevale po doma i tulumima odlučile su osnovati bend, sve u cilju nalaženja drugih preokupacija i zaboravljanja na bol.

„Nitko nije mislio da ćemo opstat, ali jako smo se intenzivno družile i u samo 2-3 mjeseca smo smislile cijeli repertoar i počele raditi autorske pjesme“, priča.

Martina koja naglašava da je vizionarski dio na samom početku odradila njena današnja partnerica Ana Opalić, inače klavijaturistica u bendu, koja je u to vrijeme već bila aut i koja je shvaćala da je jako bitno pjevati na hrvatskom točno ono što se osjeća i u rodu u kojem se to osjeća, a ne u nekom neodređenom kako bi se izbjegla lezbijska identifikacija.

Foto blog Ane Opalić: Martina, skica za portret / work in progress
Foto blog Ane Opalić: Martina, skica za portret / work in progress

„Ani je tada već sve bilo jasno, dok sam ja grizla svoje strahove. Koliko god je i meni to sve bilo važno, ona je bila ta koja je donijela prve tekstove zbog kojih sam bez obzira na sve odlučila da ću pjevat i da je to to.“

Činjenica da radi s djecom predstavljala joj je poseban problem jer se bojala reakcije roditelja i njihovih paranoja i predrasuda prema gej ljudima u direktnom doticaju s djecom. „Činilo mi se da će svi odmah pisati na Ministarstvo da ne samo da sam gej nego i da sam aut i da još pjevam o tome! Skandal! Kakav je to uzor!“, prepričava Martina svoje porođajne muke autanja koje su se s vremenom utišale polaganim suočavanjem iz situacije u situaciju, sve dok nije shvatila da joj zapravo nitko nema pravo što reći ili zamjeriti.

Najcrnji scenarij se nije ostvario i dobila je potporu od većine kolega i kolegica, ravnateljice i nekolicine roditelja koji su joj dali do znanja da znaju za bend i da nemaju s tim problema. Bez obzira na sve strahove, dosad nije imala nikakvih problema, osim što je počela osjećati distancu od strane manjeg broja kolegica kojima je očito zasmetala njezino otvaranje.

Ipak, iako je većina kolegica načelno podržava, i dalje ne iskazuju neku pretjeranu znatiželju oko njezinog novootkrivenog života: „Ne pitaju me ništa o mom ljubavnom životu, niti o prošlosti; koliko sam veza imala, o lezbijskim iskustvima, jesam li probala s frajerom i slične stvari. Ja bi njih to pitala, jer ih sve pitam, ali ne dobivam nazad istu znatiželju.“

Ona, s druge strane, osjeća blagi aktivizam i zadovoljstvo kad o tome priča: „Pričam normalno i o svojoj partnerici i našem zajedničkom životu kao i oni o svojim. Baš me briga. Vjerojatno puno njih misli da bi mogla imati problema i baš iz tog razloga je dobro im otvarati oči i svako malo ih podsjetit da je jedna takva osoba tu s njima i da nije Baba Roga. Da živi s njima i radi sasvim iste stvari kao i oni i ima svoje vrline i mane kao i svi drugi“, zaključuje Martina koja je uvjerena da se treba autati u svakoj prilici koja se pruži jer se ljudima kroz osobni kontakt puno brže tope predrasude uzrokovane neznanjem, što je ujedno i dobar način neprestanog aktivizma i brige za druge.